Četvrtak, 21 siječnja, 2021
7 C
Vinkovci
Naslovnica Izdvojeno Andrej (3) živi u kući od blata punoj miševa: Teško govori i...

Andrej (3) živi u kući od blata punoj miševa: Teško govori i hoda, a mama ima epilepsiju

Dječak ima malformacijski sindrom. Teško govori i hoda. A majka ima epilepsiju, vidi samo 30%. Njih troje žive u Ilači kraj Tovarnika, u trošnoj kući od blata. Pokrenuta je i humanitarna akcija.

Naš Andrej (3) ima malformacijski sindrom, krivo mu je srasla čeona kost i zaostaje u razvoju. Prohodao je prije pola godine, kreće se vrlo teško. Rekao bih da je u razvoju na razini djeteta od godinu i pol dana. Slabo govori. Samo ‘mama’, ‘tata’ i ‘daj’. Ali on je super veselo dijete, zna se tko je glavni u kući.

Govori nam to Mario Jakab (35) iz Ilače kraj Tovarnika, koji sa suprugom Kristinom i sinom Andrejem živi krajnje skromno.

Kuća od blata

Tko ih zna, kažu nam, u kući koju “jednostavno treba srušiti bagerom”.

Mario nastavlja govoriti o Andreju:

– Ne voli toliko nepoznate ljude, Djeda Mraza šutnuo je jednom nogom, ali kad vidi kokoš, ode za njom, raspameti se – smije se otac dok prepričava sinove zgode, a u njegovu glasu ne osjeti se gorčina, nema patetike, neke težine u glasu.

No tko je bio u njihovu domu osjetio bi onaj nemir, duboki osjećaj koji “viče” da niti jedno dijete ne zaslužuje odrastati u uvjetima u kojima odrasta Andrej. Njegov dom je poluraspadnuta kuća od ćerpiča u Ilači, malome mjestu kraj Tovarnika.

Baranjci i Slavonci dobro znaju da je ćerpič nepečena cigla, napravljena od blata.

U tu trošnu kuću davno su se uselili miševi i štakori, dok je godinama zjapila prazna.

Sad se cijela klima kao babin zub, ali to je jedini dom za Andreja, Marija i majku Kristinu (35).

Ne stavljaju otrov u kući

Nema tog otrova koji bi potamanio gamad koja se noću čuje, prepričava otac.

I svejedno sve to govori kroz smijeh, okreće na pozitivu, ne prepušta se pesimizmu jer što će u svom jadu nego zbijati dobre šale, pa za miševe kaže da se noću čuju kao da na tavanu imaju bivole, a ne dlakave glodavce.

– Tri godine ovdje nitko nije živio. Vlasnica je u Americi, pregovarali smo da plaćamo najamninu, čak i da kupimo kuću. Na kući ima nešto zidova od rigipsa u kojima su rupe bile toliko velike da sam ruku mogao gurnuti unutra. Izdubili su ih štakori i miševi. Zatvarao sam pomalo rupe, gipsao, punio ih pur pjenom, lijepio. Trujemo glodavce koliko možemo izvan kuće. Imamo mačku i pse, ali te gamadi je toliko da se ništa ne može. U dvorištu je orah, pa sad noću slušamo kako orahe sele gore na tavan. Cijelu noć ih koturaju – kaže Mario kroz smijeh i tu dometne onu šalu kako im se čini da imaju bivole na tavanu.

Zbog Andreja u kuću ne stavljaju otrov za glodavce, ali zato ništa od posuđa ne koriste a da to još jednom ne operu. Jer nikad se ne zna jesu li šape glodavaca noću prošetale preko koje čaše, tanjura, vilice…

Zbog dječaka svaki dan dezinficiraju podove. I tako ukrug. Ne ide im na ruku ni što im je prvi “susjed” svinjac.

Susjed uzgaja svinje, pa ondje ima mnogo hrane, za mišju gozbu.

Ondje žive već četiri godine. Mario ne radi, brine se za obitelj jer i mama Kristina ima teški oblik epilepsije.

– Prvi je napadaj dobila kad je imala pet godina, nakon preleta aviona u Domovinskom ratu iznad Ilače. Bilo je godina kad bi u jednom danu imala po dva epinapadaja, a onda period kad je bila mirna 16 mjeseci. Taman se uljuljamo pa se opet dogodi – prepričava Mario.

Mala primanja

Sad većinu napadaja ima tijekom spavanja, ali zbog bolesti i skrbi o Andreju ne radi.

Dan počinje s četiri tablete protiv epilepsije a završava s pet tableta. Izgubila je vid 30 posto, potkraj godine čeka odlazak u Zagreb, u KBC Sestre milosrdnice, radi dogovora za operaciju mrene.

Uza sve te probleme, Mario je prestao raditi jer nikad ne zna kad će supruga imati napadaj, a Andrej traži cjelodnevnu skrb. Prepričava i kako izgleda kad njegova supruga ima napadaj.

– Zgrči se, prestane disati, počne se tresti, poplavi… Tko nije doživio, to izgleda strašno – kaže Mario.

Pitamo kako sad provode dane.

– Igrajući se! Ja, supruga i Andrej cijeli se dan družimo. On je nevjerojatno veselo dijete, obožava životinje – opet okreće na smijeh otac.

Od čega žive?

– Primamo 1500 kuna osobne invalidnine te 831 kunu dječjeg doplatka. A režije? Naša kuća kao da je nuklearka, pa imamo struje 470 kuna, tu su voda i internet, režije se popnu na 1000 kuna – govori otac.

No uvijek ima ona neka iskra koja skrene tužne priče na neke ljepše staze.

Vesna Ribarić iz Zagreba i Tomislav Baotić iz Tovarnika kraj Ilače odlučili su da neće samo gledati njihovu tužnu priču nego su pokrenuli veliku humanitarnu akciju.

Tomislav kao predsjednik Humanitarne udruge Slavonsko srce već ima “utrka u nogama” kad je riječ o pomaganju drugima, pa je odlučio za ovu obitelj učiniti nešto veliko. Kod njih je bio nekoliko puta.

Ako me pitate gdje oni žive, to je strašno. Ta je kuća dobra jedino za rušenje. Iz dvorišta se ulazi odmah u sobu, nema hodnika ili predsoblja. Njihov dom sastoji se od špajza, kupaonice, malog dnevnog boravka i spavaće sobe, u kojoj su krevet za roditelje i Andrejev krevetić. To je sve što imaju. Radijator im je puknuo, kuću od ćerpiča teško je zagrijati, u njoj je vrlo vlažno. Bili smo kod njih i to je strašno. U kuću su se uvukle stjenice. Srce vas boli, i dijete u tome mora živjeti – govori nam Tomislav.

Humanitarka u tijeku

Zato je registrirao humanitarnu akciju kojom želi sakupiti 60.000 kuna i u Ilači kupiti noviju kuću za 45.000 kuna.

– Preostali novac utrošili bismo za uređenje i postavljanje priključka za vodu – kaže Tomislav.

Dosad su sakupili malo više od 20.000 kuna.

Ali otac Mario već mašta o novom domu:

– Ma dat će Andreju njegova baka i kokice i pure da za njima trčkara u novom domu, imali bismo i ovce jer tata i Andrej vole janjetinu. Mama je ne voli, pa neka ona jede krumpire. Završio sam poljoprivrednu školu i san mi je imati OPG pa proizvoditi i prodavati svoje proizvode. Imat će naš Andrej svega, samo da uspijemo – veseli se otac Mario.

Ako se želite uključiti u humanitarnu akciju koju je pokrenula udruga Slavonsko srce, možete to učiniti pozivom na humanitarni telefon 0609005, a svakim pozivom donira se 6,35 kuna.

Drugi način je uplata novčanih priloga na poseban račun koji je otvoren kod Privredne banke Zagreb, IBAN: HR7223400091511063090.

Treći način je sudjelovanje u humanitarnoj aukciji slika, nakita, knjiga i ručnih radova na Facebook stranice “Humanitarna aukcija Pomoć za Andreja”.

Izvor: 24 sata hr

Podijeli

Najpopularnije

Mi koristimo kolačiće kako bismo osigurali da vam pružimo najbolje iskustvo na našoj web stranici.