Četvrtak, 17 lipnja, 2021
14 C
Vinkovci
spot_imgspot_imgspot_imgspot_img
NaslovnicaHrvatskaIZUMIRE LI TRADICIONALNA OBITELJ: Raste broj brakova bez vjenčanog lista, zajedničkih kućanstava...

IZUMIRE LI TRADICIONALNA OBITELJ: Raste broj brakova bez vjenčanog lista, zajedničkih kućanstava i parova u kojima svatko živi u svom stanu

Hrvatski se muškarci sporo moderniziraju i zaostaju za emancipiranim ženama. Dalmatinci najviše zaostaju, jer ih je s egalitarnim stavovima o rodnoj ravnopravnosti 17,3%, ali ni u Zagrebu nije puno bolje – takvih je tek 23,6%.

Izumire li tradicionalna obitelj koja je stoljećima, kao temeljna društvena zajednica, podrazumijevala doživotni brak i djecu s jednom osobom, te što danas kod nas i na zapadu brakovi i obitelji iz različitih klasa nose sa sobom kao neodvojivu prtljagu?

U eri liberalizma s naglašenim individualizmom sve je manje sklopljenih brakova, sve više razvoda, a raste broj izvanbračnih zajednica u Europskoj uniji, ali i parova koji žive svatko u svom u stanu za koje se ustalio termin “living apart together”. No, unatoč tome težnja za brakom i razvodom nakon njega ili zajedničkim životom ne prestaje ni u stvarnosti, niti u umjetnosti. Brakovi, obitelji i odnosi nisu samo predmet interesa sociologa, psihologa, psihijatara, filozofa, nego i države jer koliko god obitelji bile privatne one kao osnovna društvena zajednica u kojoj se rađaju i(ili) rastu djeca nose sa sobom i javne posljedice jer nije nevažno iz kakvih obitelji dolaze pojedinci koji čine društvo. Brakovi i odnosi parova predmet su interesa i filmske industrije i književnosti u kojoj danas malo tko tako dobro kao Jonathan Franzen poput najvještijeg obducenta secira naizgled stabilne, a u suštini krhke (izvan)bračne veze i obiteljske odnose u njima. Samo što ti brakovi, razvodi i veze ni u stvarnosti ni u umjetnosti više nisu kakvi su nekoć bili, ali zajedničko im je to što se pretežno u njih ulazi s idealima, a iz njih u najboljem slučaju jedna strana izlazi s razočaranjem jer unatoč pričama za javnost o sporazumnim i prijateljskim raskidima nema lakih razvoda. Pritom je nevažno je li se taj odnos zvao brakom ili izvanbračnom zajednicom. A kada su u priče o razvodima još uključena i djeca, sve biva složenije.

Oscarom nagrađeni film za scenarij “Bračna priča” pokazuje svu slojevitost odnosa u današnjem prosječnom zapadnjačkom braku koji se nije raspao zbog nasilja, svađa ni zbog prijevare, nego zbog daleko oku suptilnijeg i zamršenijeg psihološkog odnosa muškarca i žene koji je došao svom kraju jer su se promijenili prioriteti žene u tom braku ili je njezino “ja” samo bilo potisnuto zbog “mi” prije nego što je eksplodiralo, prije nego što je shvatila da je ona ta koja sve vrijeme radi ustupke, privatne i poslovne, u ime obitelji. Da nema braka u kojem nikad nitko ne pukne, pokazuje i ekscesna scena svađe iz tog filma, dotad i u razvodu smirenog para, jer su i najuljuđeniji parovi samo ljudi od krvi i mesa kojima u kriznim trenucima upravljaju instinkti i frustracije. Danas su na udaru baš ti prosječni brakovi naizgled sređeni više nego oni s ruba društva u kojima pojedinci ne mogu ekonomski preživjeti jedan bez drugoga, i oni iz visoke klase koji se teško raspadaju zbog konformizma i želje da se pod svaku cijenu izbjegne podjela bogatstva.


Prema podacima Eurostata, davne 1964. godine stopa sklopljenih brakova na 1000 stanovnika iznosila je 8 dok je 2019. pala na 4,3! Stopa razvoda na 1000 stanovnika više je nego udvostručena te se u gotovo šest desetljeća s 0,8 povećala na 1,8! U EU države s najvećom stopom sklopljenih brakova na 1000 stanovnika su Cipar, Litva, Latvija, Mađarska, Rumunjska, Slovačka, Danska, Malta. Nasuprot njima države s najnižom stopom brakova su Italija, Portugal, Slovenija, Francuska, Španjolska i Luksemburg. Hrvatska je u sredini ljestvice sa stopom sklopljenih brakova od 4,6 na 1000 stanovnika.

Naša ugledna sociologinja profesorica Inga Tomić – Koludrović ističe da se ubrzana promjena obitelji od 1960-ih odvijala pod utjecajem pokreta za prava žena, masovnog izlaska žena na tržište rada. Od tada se primjećuje smanjenje broja sklopljenih brakova, sve veći broj razvoda i kohabitacijskih veza, povećanje broja jednoroditeljskih obitelji i veza u kojima partneri/ce žive odvojeno (living apart together). Sve je to dovelo u pitanje tradicionalne obrasce obiteljskih uloga i interakcija.

– Ljudi su u suvremenim društvima toliko individualizirani u odlukama o tome kada će se i hoće li se vjenčati, hoće ili živjeti u kohabitaciji ili sami, hoće li se rastati ili ostati vjenčani, da je pluralizacija obiteljskih formi sve ubrzanija. Lomljivost tradicionalnog modela obitelji, obitelji s više roditelja koji nakon rastave u novim brakovima žive s djecom iz tih brakova, zatim djeca razvedenih roditelja koja žive na dvije adrese, malo kod jednog, malo kod drugog roditelja, dovode u pitanje tradicionalne modele obitelji. To ne znači da tradicionalna obitelj potpuno nestaje, nego se mijenja. Uobičajeni životopisi koji su nekada uključivali jedan brak i jedan posao za cijeli život, nestaju. Individualizacija i pluralizacija svih formi življenja, pa tako i obitelji za posljedicu ima sve nestalnije obiteljske zajednice sa sve promjenjivijim životnim situacijama u kojima su ljudi prisiljeni stalno razmišljati i odlučivati o braku, roditeljstvu i svim drugim odnosima u koje svakodnevno ulaze – govori Tomić – Koludrović.

Pluralizacija obiteljskih formi

S lomljenjem „prirodnosti“ i „normalnosti“ na svim razinama, umjesto tradicionalnih i čvrstih životnih zajednica sve je više novih mogućnosti, izbora i prostora za vlastite odluke, ali, napominje, i sve više nesigurnosti. Posljedica je sve kasnije stupanje u brak, opadanje stope sklopljenih brakova, broja djece u obitelji te sve više samačkih kućanstava. Svojevremeno samorazumljiva činjenica da mladi, nakon napuštanja roditeljske kuće ulaze u brak i zasnivaju obitelj, uzmiče pred pluralizacijom obiteljskih formi.

– Ali gubitak ekskluzivnog mjesta koje je svojevremeno brak imao ne znači da se smanjio broj osoba koje žive zajedno. Promijenili su se oblici zajedničkog života. Jer opadanje broja brakova prati povećanje broja partnerstva, odnosno brakova bez vjenčanog lista, zajedničkih kućanstava i privremenih zajednica. Institucija obitelji bit će sve krhkija i teže održiva. Ono što možemo očekivati je da će u budućnosti u zapadnim zemljama sve veći broj djece odgajati i jedan ili razdvojeni roditelji. U Hrvatskoj ti trendovi neće biti tako izraženi jer obitelj i neposredni kontakt još imaju presudnu ulogu u odgoju – ističe Tomić – Koludrović.

Mirko Petrić s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru kaže da, ako se pozornije pogleda popis zemalja EU u kojima je najviše i najmanje brakova, iole sociološki izvježbanije oko smjesta će pretpostaviti da razlozi čestog stupanja u brak u Mađarskoj ili Rumunjskoj nisu identični onima u Danskoj.

– Zbog teških ekonomskih okolnosti života nije neočekivano ni to da su u tradicionalno katoličkim, a dugotrajnom krizom pogođenim, zemljama poput Italije, Portugala i Španjolske novi brakovi tako rijetki. No, tu su i ideološki razlozi, promjene vrijednosti osobito mlađeg stanovništva koje su u ovim zemljama bile velike – govori Petrić.

Kad je o Hrvatskoj riječ, ne čudi ga što se nalazimo na sredini ljestvice. Ni ekonomske okolnosti, dodaje, kod nas ne vode tome da mladi stupaju u brak, a oni koji to čine sve češće to uspiju u nekoj drugoj državi EU u koju su iselili. Na pitanje kakva je budućnost braka kod nas i drugim članicama EU i hoće li brak ostati dominantna zajednica uz rast izvanbračnih zajednica te jednoroditeljskih obitelji, Petrić uzvraća:

– Teško je to prognozirati u tako širokom rasponu zemalja, pogotovo stoga što pri ulasku ili neulasku u brak veliku ulogu igra lokalni sociokulturni kontekst, koji se razlikuje ne samo od zemlje do zemlje nego i unutar pojedine zemlje. Odluci o stupanju u brak ili ostajanju izvan njega nisu presudni samo tradicijski razlozi i vjerska ili druga društvena očekivanja. Često se presudnim pokazuju opipljive prednosti ili nedostaci tog čina, dakle pragmatični moment. To može biti dodatak na primanja ili druge porezne olakšice koje postoje u nekim zemljama, osiguravanje dozvole boravka partneru ili partnerici podrijetlom iz zemlje izvan EU i slično. S druge strane, kod ljudi koji raspolažu većim financijskim ili nekretninskim bogatstvom, ulaženje u bračni odnos predstavlja veliki rizik gubitka znatnog dijela tog bogatstva u slučaju rastave. Zato je u nekim zemljama, osobito onima s razvijenim financijskim kapitalizmom i kulturom ugovornosti odnosa, sve češće sklapanje predbračnih ugovora u kojima se točno definira tko što unosi u brak i ima pravo iznijeti iz braka u slučaju razvoda – govori Petrić.


Brak je, ističe Petrić, što se često zaboravlja, i klasno pitanje.

– Ljudi sa slabijim primanjima i težim uvjetima života ulaze u brak s jedne strane jer u njihovu sociokulturnom kontekstu tradicijski razlozi često igraju veću ulogu, no, također, i zato što im brak omogućuje lakše preživljavanje. No, zbog pritisaka kriznih okolnosti, takve zajednice često i „pucaju“, mada to ne mora nužno rezultirati formalnom rastavom. Osobe, pak, na vrhu društvene ljestvice muče problemi raspodjele imovine u slučaju razvoda – govori Petrić.

Imamo potrebu biti u zajednici

Da neke obitelji koje su na vrhu društvene ljestvice nerijetko povezuje samo konformizam, uživanje u materijalnom i želja da u javnosti sačuvaju sliku savršenog braka i obitelji pokazuje i Oscarom nagrađeni film “Parazit” koji je prije svega priča o nepremostivim klasnim razlikama u životu pojedinaca, ali i priča o razlikama i odnosima bračnog para s vrha društva i onog s ruba. Nasuprot slici o sretnoj, bogatoj obitelji s dvoje djece i nesretnoj koja se utapa u siromaštvu koje ih poput lanca veže zajedno s njihovim frustracijama “Parazit” razogolićuje izvana tu finu i bogatu obitelj u kojoj nikad nema povišenih tonova, ali ni topline ni istinske ljubavi i koja je, kad se zagrebe ispod površine, sve samo ne skladna obitelj dok paralelno u onoj siromašnoj unatoč tragičnom ishodu ni bijeda iz koje se ne mogu iskoprcati ne može pokidati međusobne snažne emocionalne odnose koji ih spašavaju od potpunog sloma. Unatoč liberalizaciji društva u situaciji krize, koja, kaže Petrić, u velikom dijelu Europe još nije prestala od 2008. do danas dolazi do povećanja konzervativnih vrijednosti.

– Nedavno objavljeni rezultati istraživanja Sveučilišta u Salzburgu pokazuju da je i pandemijska kriza povećala konzervativnost i konformističke tendencije Austrijanaca, želju za prilagođavanjem očekivanjima sredine i „uklapanju“, umjesto hedonističkog individualizma. Unatoč tomu, smatram da individualizam koji se kroz vrijednosti neoliberalnog kapitalizma duboko ukorijenio u mlađoj populaciji neće nestati. Možda zvuči paradoksalno, ali u aktualnoj želji za većim „uklapanjem“ valja vidjeti upravo zaštitu individualnih interesa generacije koju su Heinzlmaier i Ikrath nazvali „ego generacijom“. Ti će interesi još dugo biti u prvom planu, podjednako pri odlukama o stupanju u brak i imanju djece, kao i – recimo – borbi protiv klimatskih promjena. U svemu tome, uvijek se pita „a gdje sam tu ja?“ – govori Petrić.

Andreja Brajša – Žganec, znanstvenica s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar koja se bavi obitelji, djecom i roditeljstvom, smatra da brak nije prevladana institucija bez obzira na liberalizaciju društva, krizu i neizvjesnost.

– Ljudi kao društvena bića imaju potrebu živjeti u zajednicama, a brak je tradicionalno najčešći oblik zajednice između dvoje ljudi. Istina, imamo i sve više izvanbračnih zajednica i jednoroditeljskih obitelji. Brak u današnje vrijeme, uz nezaposlenost i ekonomsku nesigurnost, ipak pruža određeni vid sigurnosti kada barem jedan član zajednice radi. No, s druge strane liberalizacija društva i današnji sustavi vrijednosti dovode do sve češćih oblika zajedničkog života izvan braka, posebno u velikim gradovima i sve veće želje imanja djece izvan braka – kaže Brajša – Žganec.

Ipak, u izvanbračnim zajednicama kod nas se još uvijek rađa samo petina djece po čemu se ubrajamo u krug tradicionalnih zemalja. Izvanbračnih zajednica je puno manje u južnoj Europi, u Hrvatskoj, Portugalu, Španjolskoj i Italiji. Brajša – Žganec dodaje da bez obzira na to o kojoj se partnerskoj zajednici radi, „Hrvatsko longitudinalno istraživanje dobrobiti CRO-WELL“ Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar financirano od Hrvatske zaklade za znanost, pokazalo je da je zadovoljstvo brakom, odnosno vezom najviše povezano sa zadovoljstvom ljubavnim životom i obiteljskim odnosima pri čemu nema razlike između muškaraca i žena. Osobe koje su u braku, odnosno vezi procijenili su višu razinu životnog zadovoljstva i sreće nego samci. Stereotip o braku u kojem je parovima na vrhu prioriteta seksualno zadovoljstvo kod nas ne drži vodu. Naš svjetski priznati sociolog i psiholog u području bračnih i obiteljskih odnosa prof. Josip Obradović prije koju godinu nam je kazao da se seksualno zadovoljstvo precjenjuje te da je ono po važnosti u braku čak i za muškarce na četvrtom, petom mjestu po važnosti, a kod žena i niže. Istraživanje koje je radio pokazalo je da su za kvalitetu braka, bez obzira na dob, spol i obrazovanje partnera, najvažniji privrženost, potpora i lojalnost partneru. Ali zato je u SAD-u seksualno zadovoljstvo u braku partnerima važnije nego kod nas. Kada je riječ o razvodima, Latvija, Litva, Švedska, Luksemburg i Cipar u EU prednjače s najvećom stopom razvoda na 1000 stanovnika, dok su države s najnižom stopom razvoda Malta, Irska, Slovenija, Italija i Hrvatska. U Hrvatskoj se raspada gotovo svaki treći brak, a najviše parova razvodi se dok su još djeca mala, između desete i četrnaeste godine braka, te kada djeca odrastu, nakon 20 i 25 godina braka. Iako su raspadi brakova u većoj mjeri i puno prije nego na jugu Europe zahvatili skandinavske zemlje i Veliku Britaniju, u zonama izvan Londona u kojima žive obitelji s djecom nema danas velike razlike u odnosu na Hrvatsku. Svjedoči nam to i Britanka, majka dvoje adolescenata, govoreći nam da su se od njezinih deset prijateljica dvije rastavile. Ali i dodaje da je moguće da u londonskim kvartovima u kojima pretežno žive mladi ima više razvoda. Slična je situacija i s prijateljima njezina supruga jer od njih osam trojica su razvedeni. Koji su danas najčešći razlozi zbog kojih dolazi do pucanja brakova i zajedničkog života?

– Jedan je od glavnih razloga, uz rastuće pritiske ekonomske krize i društvenog raslojavanja na one koji imaju i one koji nemaju, u promjeni očekivanja povezanoj s desetljećima rastućom socijalizacijom usmjerenoj zadovoljavanju individualnih interesa i potreba. To znači ne samo da se od žene očekuje da se ostvari u karijeri nego i to da je žena manje spremna „trpjeti“ za dobrobit drugih, tradicionalno gledano „djece i obitelji“ – odgovara Petrić. Stoga glavnim razlogom zbog kojeg „pucaju“ brakovi i zajednički život smatra neuravnoteženost tradicijskih očekivanja i modernizacijskih realnosti života. Ono što donosi suvremeni život sve češće je u proturječju s nekadašnjim očekivanjima, a sve veći broj ljudi ne može se ili ne želi nositi s „okovima prošlosti”, govori Petrić.

Ne raspadaju se danas samo brakovi u kojima je prisutno fizičko i psihičko nasilje i preljubi, kao nekoć, nego i oni bez “krupnih” problema u kojima se na prvu čini da sve dobro funkcionira. Nekada šutnja partnera više razdire brak nego svađe, pod uvjetom da ne prelaze mjeru, kao i izostanak bliskosti koju pojede životna rutina.

Brajša – Žganec smatra da braku prijeti razvod i kada se ne ponašamo u njemu loše, ali niti ne radimo na njegovu kvalitetnom održavanju.

– Glavni problemi su komunikacija u partnerskim odnosima, komunikacija u obitelji, okolina, su stav vrijednosti u kojem živimo, kao i individualne karakteristike svakog pojedinca i okolina u kojoj se razvijao od rođenja – ističe Brajša – Žganec.

Naravno, dodaje, konflikti u odnosu bračnih partnera s djecom, također, mogu predstavljati veliki izvor stresa i ugrozu za pozitivna roditeljska ponašanja jer se stres u odnosu među roditeljima prelijeva u odnos roditelj – dijete preko negativnih roditeljskih ponašanja. Roditelji koji su zadovoljni brakom, razvijaju kvalitetne obiteljske odnose, u kojima prevladava obiteljska kohezija i zajedništvo, obitelj je otpornija na stresne događaje, a djeca sretnija i zadovoljnija. – Današnji brakovi, izvanbračne zajednice trajat će ako pojedinci u tim vezama rade na svojim interpersonalnim i intrapersonalnim odnosima. Zajednica će se prije raspasti ako ne postoji sačuvana individualnost članova, nema ravnopravnosti i personaliziranih odnosa, nema dijaloga, otvorenosti ni iskrenosti, kao ni sačuvane autonomije. Ako partneri danas ne rade na odnosu, vrlo brzo će se taj brak, izvanbračna zajednica raspasti, što ima posljedice kako za svakog pojedinca tako i za cijelu obitelj – govori Brajša – Žganec.

Što se promijenilo u odnosima muškaraca i žena kod nas od poznatog dokumentarca Kreše Golika “Od 3 do 22“ iz davne 1966. kada je radni dan majke jednog djeteta, Smilje Glavaš koja je živjela na periferiji Zagreba u kućici bez vode, a radila u tvornici u gradu, započinjao u 3 ujutro, a završavao u 22 sata? Smilja Glavaš radila je sve kućanske poslove, pripremala sve obroke, nabavljala namirnice i išla na posao pješice kroz blato do prvog autobusa ili tramvaja dok joj je muž na posao odlazio biciklom. Nakon posla on bi se odmarao pa izlazio van, a za nju nije bilo odmora od jutra do odlaska na počinak.

– U Hrvatskoj su još uvijek zadržane brojne značajke tradicionalne obitelji. Prema rezultatima mojih istraživanja, u Hrvatskoj su u usporedbi s drugim zemljama EU, žene još uvijek u znatno većem postotku odgovorne na poslove u kući i brigu o djeci. Uloga žena kao čuvarica doma i privatnosti u hrvatskom se društvu, naime, i dalje tretira kao nešto „prirodno i nužno“ – odgovara Tomić – Koludrović.

Petrić ističe da je, prema rezultatima istraživanja provedenog unutar projekta o rodnoj modernizaciji (GENMOD), koji je financirala Hrvatska zaklada za znanost, zabilježena pojava „egalitarizma odozdo“, a odnosi se na to da postoje žene koje žive u tradicionalnim sredinama i koje same još trpe posljedice odluke da se „žrtvuju za obitelj“, ali svoju djecu odgajaju tako da ne ponove njihovu životnu priču.

Dok se nekoć dobrim brakom smatrao gotovo pa svaki brak bez velikih svađa i nasilja u kojem je žena u patrijarhalnom odnosu prešutno držala sva četiri kuta kuće, u međuvremenu su se očekivanja od braka promijenila.

– Čini mi se da, osobito u mlađim generacijama shvaćanja o tome što je dobar brak ili dobar život u izvanbračnoj zajednici počinju približavati. U ideji je to zajedničko življenje dvaju ravnopravnih osoba, koje unatoč zajednici, a ponekad možda i baš zbog nje, mogu ostvariti individualne težnje i interese, a s partnerom ili partnericom se o svemu mogu dogovoriti ili bar o svemu razgovarati. No između takve ideje i životnih realnosti čest je jaz koji ponekad može postati i provalija – uzvraća Petrić.

U braku se žrtvuje individua

Realnost u Hrvatskoj pokazuje da su tradicionalni brakovi itekako prisutni oko nas, a što se događa u njima i što se smatra dobrim brakom, govori Brajša – Žganec: – U tradicionalnom braku često se žrtvuje individualnost, vlada doživotna povezanost s istovjetnim mišljenjem, osjećanjem, ponašanjem i navikama, vlada doživotno partnerstvo pa i bez ljubavi, neravnopravnost u odnosima, paralelni monolozi kao da svatko unaprijed zna što drugi misli, osjeća i što će reći. U tradicionalnom braku više se naglašavaju roditeljski odnosi, a potiskuju se bračni, vladaju zatvoreni, neiskreni i nepovjerljivi odnosi, privid potpune stopljenosti i blizine. Danas partneri ne žele i najčešće ne moraju živjeti u takvim neiskrenim odnosima. Brakovi, odnosno partnerske veze će se sačuvati ako kod partnera postoji zajednička zainteresiranost za kvalitetu bračnog/partnerskog i obiteljskog života, kada se uvažava individualnost i identitet bračnih partnera i djece i održava intenzitet bračne ljubavi. Partnerska veza će se sačuvati kada se zadržava blizina uz međusobnu distancu, kada partneri brinu za ravnopravnost u odnosima, kada su iskreni i postoji dijalog – kaže Brajša – Žganec.

I pak, ono što je poželjno ne znači da je prisutno i u stvarnosti jer je istraživanje koje je radio Petrić s kolegama pokazalo je da se hrvatski muškarci sporo moderniziraju i zaostaju za emancipiranim ženama. Dalmatinci najviše zaostaju za emancipiranim ženama jer ih je s egalitarnim stavovima o rodnoj ravnopravnosti tek 17,3%, a nemaju se baš čime pohvaliti ni Zagrepčani jer je u Zagrebu takvih muškaraca tek 23,6%. Iako danas muškarci verbaliziraju nužnost ravnopravnosti u svim segmentima života, u praksi žene tri-četiri puta više obavljaju kućanske poslove i više skrbe za djecu.

– U nemoderniziranosti dalmatinskih obitelji stanovitu ulogu igra regionalna tradicija. No, ne treba smetnuti s uma ni to da se modernizirane, mlade dalmatinske obitelji često iseljavaju u Zagreb. Ondje povećavaju broj onih s modernijim unutarkućnim odnosima, a istodobno smanjuju broj takvih u Dalmaciji. Dalmatinski gradovi u velikoj su mjeri deintelektualizirani i lišeni slojeva stanovništva koje je nositelj modernizacijskih promjena. Ipak, i u tom dijelu zemlje, kao i u Slavoniji, dolazi do postupnih promjena u shvaćanju i raspodjeli kućanskih poslova. Također valja reći da i u europskim zemljama najnaprednijim po tom pitanju žene još obavljaju lavovski dio kućanskih poslova – kaže Petrić. U EU su samo Skandinavci dosegli punu ravnopravnost između žena i muškaraca i u privatnoj sferi jer se kod njih žene i muškarci podjednako brinu za kuću i djecu. Trebat će još koje desetljeće da prosječni hrvatski muškarci dosegnu tu razinu.

Izvor: vecernji hr

 

Podijeli

spot_imgspot_imgspot_imgspot_img

Najpopularnije

Mi koristimo kolačiće kako bismo osigurali da vam pružimo najbolje iskustvo na našoj web stranici.