Četvrtak, 22 travnja, 2021
19 C
Vinkovci
Naslovnica Slavonija Prije 143 godine rođen je Lički Samson-Marijan Matijević, pokopan je 1951. u...

Prije 143 godine rođen je Lički Samson-Marijan Matijević, pokopan je 1951. u Županji.

‘Lički Samson’, ‘Herkul Zlatnog Srca’, ‘Junak iz Like’ ili ‘Čovjek Medvjed’. Sve su to odreda bili nadimci za čovjeka nadljudske snage koji je rođen u Dubokom Dolu, zaseoku smještenom nedaleko od Gračaca.

“Poštovana gospodo, nisam ja Austrijanac. Ja sam Hrvat, rođen u kršnoj i ponosnoj Lici, u podnožju Velebita – starca, di vukovi viju, di lisice laju, di skakavci žito pojedoše. Tamo di se rđa sije, a niču junaci …di namjernik dobri nikada zanoćiti neće pod vedrim nebom, gladan i žedan, i gdje zlonamjeran tuđin nikad nije miran omrčao niti spokojan osvitao …”

Ispravljao je tako Marijan Matijević svakoga tko ga je u neznanju, ili po zemljopisnoj pripadnosti, jer Hrvatska je tada bila u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, predstavljao kao Austrijanca ili Mađara. Marijan Matijević bio je veliki hrvač grčko-rimskim stilom. Najveći koji je koračao Zemljom u to vrijeme, a bilo je to prije 143 godine. Hrvatska se može pohvaliti najjačim čovjekom svijeta, sportašem koji je svojom nevjerojatnom snagom pomicao granice i o čijim se pothvatima i danas pričaju legendarne priče. Neke su istinite, poneke vjerojatno malo izmijenjene i uveličane prenošenjem s koljena na koljeno.

24sata

Kada se prije više od 100 godina spomenuo ‘Lički Samson’, ‘Herkul Zlatnog Srca’, ‘Junak iz Like’ ili ‘Čovjek Medvjed ‘, znalo se o kome se priča. Sve su to odreda bili nadimci za čovjeka nadljudske snage koji je rođen u Dubokom Dolu, zaseoku smještenom nedaleko od Gračaca 10. siječnja 1878. godine. Odrastao je u siromašnoj seljačkoj obitelji pa se rano, još golobrad, otisnuo u bijeli svijet trbuhom za kruhom. Krenuo je brusiti snagu na fizičkim poslovima u svojoj Lici, radio je u rudnicima, a život mu se promijenio kada je otišao popravljati pruge u Njemačku. U Berlin je stigao 1897. godine, a jednoga je dana u novinama zapazio kako u tamošnjem cirkusu nastupa prvak u teškoj atletici, Hugo Weber. Weber je za sebe tada tvrdio da je nepobjediv, a onome tko mu se usudi suprotstaviti u hrvanju i tko ga pobijedi, dat će veliku nagradu od 500 zlatnih maraka.

Matijević nije imao što izgubiti. U cirkus je stigao u radničkoj bluzi i s ličkom kapom na glavi, a čim je prišao Weberu, zgrabio ga je, podigao iznad glave i bacio o pod. Nije se ni oznojio, a jedva da je bio punoljetan. Weber je nakon tog poraza dobio ‘nogu’ u cirkusu, a vlasnici su, danas bismo rekli, regrutirali Matijevića.

  • Dugo sam se nećkao, ali moji sunarodnjaci još više navališe. Tada ja skidoh ličku kapu i radničku bluzu te se uputih između redova do pozornice – opisivao je hrvatski Samson nakon pobjede.

Imao je samo 170 centimetara i nikada više od 100 kilograma

Veliki uspjeh iz Njemačke vinuo ga je u visine. Borbe su se zakazivale jedna iza druge, a on je zahvaljujući svojoj snazi proputovao gotovo čitav svijet, ali uvijek je s ponosom naglašavao svoje porijeklo. Na svakom plakatu kojim se najavljivala njegova borba pisalo je na hrvatskom jeziku ‘Junak iz Like’. Početkom 20. stoljeća, 1904. godine je postao prvak svijeta u Ankari, a najviše tursko odličje tada mu je udijelio posljednji turski sultan, Abdul Hamid II. Ta ga je pobjeda predstavila dijelu svijeta koji ga još nije bio upoznao. Uslijedile su turneje po Sjevernoj i Južnoj Americi te Kini.

24sata

Možda i najveću pobjedu upisao je 1907. godine protiv tadašnjeg svjetskog prvaka u boksu, Talijana Prima Carnera. Matijević izgledom nije ostavljao dojam velikog snagatora. Bio je visok svega 170 centimetara, imao je i mali trbuščić, a kilažom nikada nije prešao 100 kilograma. Carnera je bio potpuna suprotnost, imao je više od dva metra i preko 120 kilograma. Čovjeka diva Matijević je s lakoćom podigrao i bacio preko ringa u gledalište. Borba se održala u Rijeci, a uz Carneru, Matijević je dobio još nekoliko talijanskih boraca. Tijekom sportske priredbe zaiskrilo je među gledateljima, a u napadu rulje stradao je i naš borac kojeg su zadobivene ozljede – lom desne ruke i nekoliko uboda nožem – primorale da se osam mjeseci liječi u Budimpešti. Čim se oporavio, vratio se onome u čemu je bio najbolji na svijetu – borbama i nevjerojatnim demonstracijama svoje nadljudske snage. Bio je aktivan sve do smrti. Umro je u Zagrebu u 74. godini, a pokopan je na Božić 1951. na Gradskom groblju u Županji. Iako u poznim godinama, u Županji je gotovo do pred samu smrt na kolodvoru gurao natovarene željezničke vagone, a posljednju je borbu imao samo sedam dana prije smrti. Umro je od teške upale pluća, obolio je jer ga je oznojenog na hladnoći uhvatio propuh.

Neporažen, vukao brodove, zadržavao avione, mogao ‘smazati’ i čitavo janje

Povijesni zapisi o Marijanu Matijeviću govore kako nikada nije izgubio niti jednu borbu, a opus onoga što je mogao učiniti vlastitom snagom je nadrealan.  Bez problema je savijao željezo kojeg većina boraca nije mogla ni podići, golim rukama je lomio konjske potkove, zabijao čavle u hrastove daske, a potom ih čupao noktima, na prsima su mu maljem razbijali kamenje teško i do 150 kilograma. Prstima je bez problema mogao poderati špil od 80 karata, a željezni novac je razvlačio pod zubima kao žvakaću gumu. I fotografije svjedoče njegovim pothvatima. Zubima je držao bačvu piva od 50 litara, a u isto vrijeme je rukama dizao drugu.

Poznata je legenda koja kaže kako je Matijević u New Yorku povukao dva trgovačka broda povezana konopom, a zrakoplov u polijetanju je držao za zavezani konopac kako ne bi mogao uzletjeti. Pilot je bezuspješno pritiskao papučicu gasa, ali letjelica se nije micala. Zbog svojih pothvata u Americi je zaslužio i zlatnu kolajnu s natpisom ‘Najjači čovjek na svijetu’. Tamo je i otkrivena tajna njegove snage. Nakon jednog nastupa u Chicagu liječnici su napravili rendgenske snimke koje su pokazale da Matijević na rukama, prsnom košu i vratu ima dvostruko koštano tkivo. Nije ni čudo što je za ručak mogao ‘smazati’ četiri kilograma mesa, a pričalo se da je, kada je bio baš iscrpljen, bez problema mogao za jedan obrok pojesti i čitavo janje. U dalekoj Americi je upoznao još jednog slavnog Ličanina, Nikolu Teslu. Tesla mu je u travnju 1927. u jednom hotelu u New Yorku organizirao večeru, a Matijević je goste zabavljao trganjem željeznog lonca. Jedan dio si je kao uspomenu uzeo slavni znanstvenik, Mihajlo Pupin.

Veliki humanitarac, pomagao je i Tesli

Matijević je nakon jedine ozljede koju je imao u karijeri upoznao Židovku Irenu Kohn, kćerku nekadašnjeg vlasnika hotela ‘Kej’ koji se nalazio u Orašju, a 1914. godine su se vjenčali. Irena je Marijanu rodila jedanaestero djece, ali petero ih je umrlo još dok su bili bebe. On i Irena su tako podigli šestero nasljednika – Ljubicu, Marka, Miru, Šteficu, Nikicu i Zdenku. Obitelj se nastanila u Županji, kako bi bili što bliže Ireninoj obitelji. Svi su se odselili, a jedino je najmlađa Zdenka ostala čitav život u malenom gradiću u Slavoniji. Pokopana je uz roditelje.

24sata

Marijan Matijević nije bio samo veliki sportaš, nego i veliki čovjek. Poznat je kao jedan od najvećih dobrotvora svoga vremena. Gotovo sav zarađeni novac davao je siromašnima, Crvenom križu, za pomoć stradalima u ratu, bolesnoj i nemoćnoj djeci. Sebi je ostavljao samo onoliko koliko mu je trebao. Navodno je kao lomljeno zlato rasprodao i veliku većinu odlikovanja koja je sakupio, a njihov je broj uistinu ogroman, te je i taj novac podijelio potrebitima. Pomagao je i Nikoli Tesli, financirao njegova istraživanja i izume, donirao novac kako bi Županja, koja je postala njegov dom, dobila električnu energiju. Postoje zapisi i o tome kako je pri svakom povratku u Županju s nekog od natjecanja odlazio u lokalne trgovine i podmirivao dugove svojih sugrađana.

Naoružan je odlazio kod Tita, nikada nije dobio zasluženo priznanje domovine

Zbog dobročinstava, jer sve što je imao dijelio je i šakom i kapom, cijenio ga je i Tito. Matijevićeva unuka Irena je u jednom razgovoru za Blic kazala kako je njezin djed tri puta posjećivao bivšeg predsjednika Jugoslavije. U Beograd je uvijek dolazio s pištoljem, ali nitko mu se nikada nije usudio reći da ne može ući naoružan.

24sata

  • Osiguranje nikad nije ni pomišljalo da bi mu ga oduzelo. Samo su mu se sklanjali s puta – kaže Irena.

Neki bi ga možda prije nazvali zabavljačem nego sportašem, ali činjenica je da je Matijević nizao impresivne atletske trijumfe. Teško da će se ikada više pojaviti netko s toliko snage, netko tko je s toliko lakoće rješavao sve prepreke s kojima se suočavao. Netko tko je do posljednjeg daha živio sport. Nažalost, iako je jedan od najvećih atleta koje je Hrvatska imala u povijesti, nikada nije dobio zasluženo posthumno priznanje. Ono što je ostalo od njegovih nagrada, što nije rasprodao kako bi dao potrebitima, čuva se danas u Muzeju Like u Gračacu, Muzeju Nikola Tesla u Beogradu te u Institutu znanosti Ivo Pilar u Zagrebu. U Hrvatskoj ne postoji niti jedna skulptura ili ulica koja je posvećena Marijanu Matijeviću. Tu je tek njegov nadgrobni spomenik u Županji.

  • Nema spomenika Marijanu Matijeviću nigdje u Hrvatskoj, ovo je luda država. Nigdje ništa. Salzburg i dan danas zarađuje od turizma na spomenu Mozarta, Memphis u SAD-u isto tako na uspomeni na Elvisa Presleya, na činjenici da je tamo rođen i pokopan – rekao je Novom listu Ivan Došen, jedan od najvećih obožavatelja i štovatelja velikog Matijevića piše 24 sata hr.

Podijeli

Najpopularnije

Mi koristimo kolačiće kako bismo osigurali da vam pružimo najbolje iskustvo na našoj web stranici.