Što se događa na hrvatskom tržištu rada? Jesu li višedesetljetne žalopojke zaposlenika, usudili bismo se ustvrditi opravdane, zamijenile žalopojke poslodavaca? Je li jaz između dviju suprotstavljenih strana tolikih razmjera da je doveo do nepremostivog nepovjerenja? Je li taj jaz došao do točke na kojoj se mora lomiti, do točke s koje bi se kao nulte trebalo iznova slagati vrijednosne i svake druge odnose između rada i kapitala?
Ako jest, aktualno stanje na tržištu rada ima smisla jer nudi nadu za uspostavu trajnih i univerzalnih odnosa, poznatih u uređenim i istinskim socijalnim državama, koji bi trebali jamčiti da se od poštenog rada može dostojno živjeti što, na opću žalost i nezadovoljstvo velikog broja hrvatskih građana, da ne kažemo većine, u Republici Hrvatskoj sigurno nije slučaj.
“Nudimo plaće koje se samo zamisliti mogu, ali nitko ne želi raditi “– sve češće se može čuti poslodavce, piše Slobodna Dalmacija .
“Da ste nudili samo poštene plaće, Hrvatska bi danas bila drukčija zemlja. Unutar hrvatskih granica živjelo bi barem pola milijuna od onih koji su se tijekom posljednjih dvadesetak godina iselili, demografska kretanja imala je pozitivan predznak, a hrvatski građani po standardu ne bi bili fenjeraši zemalja Europske unije. Sve loše što ste desetljećima radili, au čemu ste imali potporu nositelja vlasti na svim razinama, danas vam se vraća poput bumeranga”, odgovarajućim poslodavcima radnicima.
Zapošljavanje stranaca
Na promišljanje o ovoj problematici “okidač” je bio podatak da su hrvatski poslodavci, unatoč činjenici da su na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje krajem travnja 118.922 osobe vodile među nezaposlenima željnim radom, tijekom minulog mjeseca MUP-a, a dobili su više od 21. tisuću novih dozvola za zapošljavanje stranaca, među kojima su u progresivnom porastu oni iz Nepala, Indije, Filipine… I, s druge strane, dva javno objavljena podatka: prvi koji otkriva da poslodavac jednog restorana nudi vrhunskom kuharu plaću od 35 tisuća kuna i, drugi, koji govori o istraživanju koje je objavila upravo Slobodna Dalmacija, a iz kojeg proizlazi da u Hrvatskoj trećina doktora znanosti zaposlenih u prvoj godini od stjecanja te akademske titule radi za 3500 kuna ili manje. Na ove podatke naši preci bi uzvratili uzrečicom da je vrag u lijevom kolu ili u desnom volu!
Pogledajmo statističke podatke o nezaposlenosti. Posljednjeg dana travnja, dakle, HZZ je u evidenciji imao 118.922 nezaposlenih, što je za 5,3 posto manje nego posljednjeg dana ožujka, a cijelih 20 posto manje nego posljednjeg dana travnja prošle godine. Među nezaposlenima je bilo 50.956 muškaraca (42,8 posto) i 67.966 žena (57,2 posto). Najviše nezaposlenih je iz dobne skupine od 55 do 59 godina, evidentirano ih je 17.433 i oni među nezaposlenima u Hrvatskoj sudjeluju s 14,7 posto. Najmanje je mladih u dobi od 15 do 19 godina. Takvih je 3372 ili 2,8 posto ukupno nezaposlenih. Za ostale dobne skupine nezaposlenih moglo bi se reći da su ravnomjerno zastupljene.
Promatrajući po obrazovnoj strukturi najviše je KV i VKV radnika, 36.227 osoba ili 30,5 posto sveukupno nezaposlenih. Slijede ih završeni srednjoškolci s četverogodišnjim školskim programima i(li) gimnazijom kojih je 34.984 ili 29,4 posto, s osnovnom školom je 23.022 nezaposlenih ili 19,4 posto dok na nezaposlene s prvim stupnjem fakulteta i stručnog studija otpada 8030 osoba ili 6,8 posto te na nezaposlene sa završenim fakultetima ili akademijama 10.299 osoba ili 8,7 posto.
Nezaposlenost je u Hrvatskoj raspoređena posve neravnomjerno. Apsolutno najveći broj nezaposlenih je na području Splitsko-dalmatinske županije. Na kraju travnja u ovoj županiji HZZ evidentirano je 22.158 osoba koje traže posao, što predstavlja 18,6 posto ukupno nezaposlenih u državi. Ili između 1000 stanovnika ove županije na kraju travnja bila su 52 nezaposlena. U isto vrijeme u Istarskoj županiji bilo je 2841 nezaposlenih osoba ili 2,4 posto od ukupne hrvatske nezaposlenosti, a na 1000 stanovnika te županije nezaposlenih bilo je samo 15.
13.867 nezaposlenih. U glavnom hrvatskom gradu bilo je 11,7 posto sveukupno nezaposlenih u državi, a na 1000 stanovnika Zagreba kao nezaposlene evidentirano je 18 osoba. Od ukupnog broja nezaposlenih 16.601 osoba ili 14 posto bili su radnici bez iskustva. U prošlom mjesecu s popisa nezaposlenih HZZ-a zaposleno je 14.565 osoba od kojih 12.319 ili 89,6 posto na određeno vrijeme. U istom mjesecu poslodavci su prijavili potrebe za 20.758 radnih mjesta. Ne navodi se zašto nisu uspjeli popuniti gotovo 6200 slobodnih radnih mjesta.
Klasična žalopojka
Između navedenih 22.158 nezaposlenih u Splitsko-dalmatinskoj županiji bilo je 9925 muškaraca i 12.233 žena. Od 7622 nezaposlenih s KV i VKV, na muškarce je otpadalo 3903 osobe, a žena je bila 3719. U ostalim kvalifikacijskim strukturama nezaposlene žene uvjerljivo su brojnije. Tako je onih sa srednjoškolskim obrazovanjem u trajanju od četiri godine 4319 žena i 3063 muškarca, sa završenim preddiplomskim ili stručnim studijama je 1121 žena i 642 muškarca, dok je među vlasnicima diploma stečenim na fakultetima i akademijama, odnosno s akademskim stupnjem magistra i doktora znanosti 1387 žena i 672 muškarca.
Najviše nezaposlenih u ovoj županiji odnosi se na mlade. U dobi od 20 do 24 godine bilo ih je 2044, a od 25 do 29 godina posao je tražio 2531 osobu. Nemali broj nezaposlenih u Splitsko-dalmatinskoj županiji na Zavodu za zapošljavanje stigao je iz svijeta rada. O tome govori podatak da je na kraju travnja između 22.158 nezaposlenih 3511 osoba koristilo novčanu naknadu.
Što je stvarni razlog tolike armije službenih nezaposlenih, koji se kroz prijavu Zavoda za zapošljavanje smatraju osobama koje traže posao, a poslodavci ne mogu doći do domaćih radnika koji posežu za strancima?
Na to pitanje nema jednoznačnog i posve pouzdanog odgovora. Kroz minuli travanj od 10 oglašenih slobodnih radnih mjesta poslodavci uspjeli su popuniti samo sedam dok su tri radna mjesta i dalje ostala prazna jer nije bilo zainteresiranih radnika traženih zanimanja. Možda i zato što je unutar sustava, osobito kod malih poslodavaca, previše “sivog”.
“Imam višegodišnje loše iskustvo rada na sezoni u turizmu. Gazda mi je jedno obećavao, au praksi je sve bilo drukčije. Radila sam sve, od sobarice do pomoćne radnice u kuhinji. Nisam imala slobodnog dana u tjednu, a radni dan je u prosjeku trajao 12 sati. Spavala sam u skučenoj sobi s još tri kolegice. Dobivala sam samo dogovorenu plaću za osmosatno radno vrijeme. Plaćanje rada preko toga uredno mi je obećano, ali na kraju nisam dobila ni lipe. Bila sam prijavljena tri mjeseca na minimalnu plaću, a razliku do dogovorene dobivala sam na ruke. Prisiljena sam i ove godine u sezoni, ali sam promijenila poslodavca. Nekoliko mojih kolegica, koje su imale još gora iskustva, odustalo je. Kažu da će radije badava ležati kod kuće nego crnčiti za nikakav novac”, govori za Slobodnu Dalmaciju jedna Sinjanka,
Među zanimanjima koja se najviše traže ona u građevinarstvu. Poslije zlatnih vremena u hrvatskom građevinskom sektoru, obilježenom gradnjom cestovne infrastrukture, dogodilo se urušavanje velikih i uspješnih tvrtki. Kada je došlo do novoga graditeljskog zamaha, koji je i danas aktualan, pojavio se veliki manjak radnika. Jedna od većih građevinskih tvrtki na području Dalmacije, koja je izrasla iz obrta za završne radove u graditeljstvu i specijalizirala se za termofasade te proširila djelatnost na stanogradnju je “Jukić-DAM”. Ta je tvrtka među prvim posegnula za stranim radnicima.
“Bili smo prisiljeni okrenuti se izvorima gdje su još uvijek postojali bazeni donekle stručnih radnika. Prve strane radnika dovodili smo iz Bosne i Hercegovine, a potom iz Sjeverne Makedonije, Kosova, Moldavije, Ukrajine… Danas je najveći broj naših zaposlenika iz Indije, Nepala… Došli smo do toga da nam je svejedno gdje gradimo u Hrvatskoj, jer smještaj za strane radnike moramo organizirati jednako u Splitu kao iu Rijeci ili bilo gdje drugdje. Trošak i ostala logistika dođu nas na isto”, kaže Danijel Jukić, vlasnik tvrtke, dodajući da bi bez dovođenja stranih radnika sigurno propali.
Direktor jedne druge velike građevinske tvrtke, koja je angažirala brojne kooperante, ne može se izvršiti koliko u tim malim tvrtkama malo rade.
“Ti ljudi su otvorili male tvrtke ili obrte, naravno uz državne poticaje. Imaju po dva, tri ili četiri radnika, redom poznanika, a teško je reći jesu li ih prijavili. Oni dolaze na gradilište oko devet sati, rade tri-četiri sata i radni dan je za njih završen. Kažu da su prepuni posla. Kako ne bi bili kad posao koji bi mogli i trebali obaviti za jedan dan rade tri radna dana. Efektivno jedno ne rade niti 20 sati. Naravno da ima pozitivnih izuzetaka, obrtnika i malih tvrtki koji su na gradilištu već u sedam sati ujutro i rade puno radno vrijeme. I zbog toga smo se okrenuli stranoj radnoj snazi. Danas ni jedna ozbiljna građevinska firma ne može bez stranaca. Plaće i ukupni troškovi stranih radnika su nam gotovo dvostruko manji. Formula je da su šefovi gradilišta i poslovođe domaći, izravni izvršitelji strana”, kaže nam taj direktor.
Još jedno zanimanje posljednjih godina u samom vrhu na popisu deficitarnih. Radi se o mesarima. O manjku kvalitetnih mesara govori nam Jakov Lovrić, vlasnik i direktor tvrtke MEL iz Hrvaca.
“Mene u razvoju lanca maloprodaje koči upravo nedostatak stručnih mesara, kojih jednostavno nema. U redovnom školovanju ih je vrlo mali broj. Godišnje se za zanimanje mesar u našoj županiji upisuje samo nekoliko učenika. Ta djeca uče i nauče zanat. Kako ih je nedovoljno, na tržištu se pojavljuju mesari koji su se prekvalificirali kroz tromjesečne tečajeve. Oni jednostavno nisu dovoljno stručni. Takvi umanjuju kvalitetu usluge na mesarskom panju i općenito u odnosu s mesom, pa opravdano raste nezadovoljstvo kupaca. Svima nama u interesu je zadržati kvalitetnog radnika. U mojoj tvrtki nikada nisu bile minimalne plaće. Dobar mesar uvijek je imao i imat će dobru plaću. Iako mi ova sadašnja kretanja ne ulijevaju optimizam. Cijene rastu bez kontrole i rezona, pada potrošnja, smanjuje se promet. ako se nastavi,
Portal Moj-Posao navodi da je među završenim srednjoškolcima najtraženije zanimanje prodavača, a slijede ga konobar, skladištar, vozač teretnog vozila i kuhar. Među najtraženija zanimanja spadaju medicinske sestre, odnosno tehničari, bravari, recepcionari, čuvari…
Tržište drumom, škole šumom
Koliko su obrazovne institucije okrenute potrebama tržišta rada? Neosnovano bi bilo reći nimalo, ali da tržište često ide drumom, a školske institucije šumom može se zaključiti iz već spomenutih podataka o zapošljavanju i plaće doktora znanosti u prvoj godini poslije stjecanja doktorata, te još više o zapošljavanju visokoobrazovanih u struci. Više od trećine tih osoba koje po završetku školovanja ulaze na tržište rada posao nalaze se izvan svoje struke. Zašto su uopće išli u školu? Ili plaća od 3500 kuna doktoru znanosti!? U pravilu se radi o osobi iza koje je 20 godina provedenih u školskim klupama. Ako rad osobe s titulom doktora znanosti nema protuvrijednost barem prosječne hrvatske plaće uvećane za 15-20 posto onda takve doktorske studije pod hitno treba ukinuti pošto, očito, na tržištu nemaju nikakvu vrijednost i nikomu ne trebaju.
