7. ožujka 1811. rođen je hrvatski ban, Vinkovčanin Josip Šokčević a preminuo je u u Beču 16. studenog 1896 godine. Njegovi posmrtni ostaci prevezeni su iz Beča u Vinkovce 2002. i položeni u kriptu kapelice Marije Magdalene na vinkovačkom gradskom groblju, a sve zahvaljujući Povijesnom i športskom društvu „Hrvatski sokol” Vinkovci.
Nakon završene Vojne akademije u Bečkom Novom Mjestu, služio je u Lavovu odakle je poslan na talijansko bojište tijekom austro-talijanskog rata (1848. -1849.) U ratu se posebno istaknuo u osvajanju Venecije te je promaknut u čin general bojnika, a deset godina kasnije imenovan je podmaršalom te zamjenikom bana Josipa Jelačića.
Hrvatskim banom Šokčević je imenovan 1860. godine (na preporuku biskupa J. J. Strossmayera) nakon ukidanja neoapsolutizma, postao je i doživotnim članom Carevinskog vijeća te guvernerom Rijeke, a dobio je i naslov baruna.
Kao ban zaslužan je za poticanje gospodarskog života, koje je prvo zahvatilo veće gradove – Zagreb, Rijeku, Karlovac, Osijek, Vukovar i Zemun. U njegovom mandatu počinje gradnja glavnih željezničkih pruga. Uz njegovu izdašnu pomoću Zagrebu je 1864. godine. organizirana Prva dalmatinsko-hrvatska-slavonska gospodarska izložba, a na veleposjedima u Slavoniji pojavljuje se prva mehanizacija u obradi polja. To mu je donijelo popularnost u narodu tako da njegovim putovanjima kroz Hrvatsku narod piše transparente: “Dao Bog dao Šokčeviću bane, da nam sreća sad po Tebi svane, zdravo bane, zdravo diko naša, u Tebi je prava nada naša!”.
Na političkom planu Šokčević je kao ban odmah počeo uvoditi hrvatski kao službeni jezik u u upravi i školstvu. Na osnovi carske Listopadske diplome, ban saziva najprije Bansku konferenciju od 55 hrvatskih uglednika da urede novi izborni zakon za Hrvatsku i daju hrvatske prijedloge o preuređenju Habsburške Monarhije koj se mogu sažeti u: cjelovita Hrvatska i federalna Monarhija. Temeljem tih zahtjeva ban Šokčević je sazvao Hrvatski sabor 1861. i 1865. godine koji je trebao riješiti državnopravno pitanje Trojedne Kraljevine prema Ugarskoj i Austriji. Podupirao je Samostalnu narodnu stranku na čelu s Ivanom Mažuranićem koja je pokušavala sklopiti dogovor s Austrijom prije no što se ona nagodi s Ugarskom. No isključivanjem Hrvatske iz pregovora o novom ustrojstvu Monarhije i sklapanjem Austro-ugarske nagodbe (1867), bili su srušeni temelji politike Samostalne narodne stranke.
Razočaran razvojem događaja smatrajući da je izigran od strane bečkog dvora Josip Šokčević je 1867 na vlastiti zahtjev razrješen banske časti, a sljedeće godine je i umirovljen. Odselio se u Graz, a zatim u Beč, gdje je i umro 1896. godine, u 86. godini.
Krajem svibnja 2002. posmrtni ostatci bana Šokčevića preneseni su iz Beča u njegov rodni grad Vinkovce.
