„Ta manifestacija treba trajati vječno i nikada ne smije prestati“, govorio je Dragutin Žanić – Karla, čovjek ideje i „otac“ Vinkovačkih jeseni.
Završio je gimnaziju u Vinkovcima, a nakon pravnog studija u Zagrebu započeo političku karijeru. Obnašao je dužnosti predsjednika kotara i komore, bio dva mandata gradonačelnik Vinkovaca, tada predsjednik općine, te tri mandata zastupnik Sabora. Njegov radni staž obilježila je i dužnost direktora „Jugobanke“ gdje je dodatno otvorio 325 radnih mjesta nakon čega se umirovio. Smatrao je da svako veće selo treba imati banku pa je u Starim Mikanovcima, Ivankovu, Nijemcima, Otoku, Nuštru, Rokovcima otvorio poslovnice.
Šezdesetih godina, zajedno sa skupinom entuzijasta, osmislio je ideju velike smotre folklora koja će pokazati bogatstvo ovoga kraja. „U ono vrijeme je trebalo zeleno svjetlo kako bi politički prošlo. To je bila hrabrost. Mnogi su nešto takvo priželjkivali, ali nisu bili dovoljno odvažni da to kažu. A Karla je bio upravo takav – odvažan, jak, čvrst i dosljedan“, prisjeća se njegova supruga Marina.
Kako je sam rekao za Večernji list uoči 15. Vinkovačkih jeseni, nakon Drugog svjetskog rata po selima vinkovačkog kraja održavale su se male smotre folklora. No, zbog novonastalih socijalno-ekonomskih promjena, kulturni život zamire gotovo deset godina, a nošnje koje su se nosile samo u svečanim prilikama počinju se prodavati u inozemstvo.
Godine 1965. Karla iznosi svoju ideju, razgovara s ljudima, a temelj mu daju upravo te manje manifestacije iz desetak godina ranije. Cilj je bio stvoriti nešto veće i dugotrajnije. Ideja je ubrzo stigla i do političkih krugova, a osnovni cilj bio je očuvati nošnje, običaje, pjesme, plesove i učvrstiti tradiciju.
Godinu dana kasnije, prilika se ukazala. „To su bili intelektualni krugovi ljudi onoga vremena koji su osjetili da se nakon pada Aleksandra Rankovića, tada drugog čovjeka Jugoslavije, nešto može“, prisjetio se Davor Runtić, glavni tajnik Organizacijskog odbora Vinkovačkih jeseni sedamdesetih godina, misleći na buđenje nacionalne svijesti ususret Hrvatskom proljeću.
Te 1966. godine obilježavale su se i velike obljetnice: 200. godišnjica školstva u Hrvatskoj, 100. godišnjica Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti te 60. godišnjica smrti Josipa Kozarca. Jeseni su ušle kroz ušicu igle i uspješno su uvrštene u program tih proslava.
Zeleno svjetlo stiglo je u lipnju, a u kolovozu je, prema riječima supruge Marine, sastavljen organizacijski odbor s članovima usko vezanima uz kulturu. Odlučeno je da se nova manifestacija vremenski smjesti u rujan, u vrijeme berbe jabuka na plantaži Borinci, tada najvećoj u Europi. „Jabuka treba biti simbol Vinkovačkih jeseni“, govorio je Karla. O imenu nije dvojio. „Ta manifestacija treba se zvati Vinkovačke jeseni“, u množini jer treba trajati vječno i nikada ne smije prestati“, odlučan je bio. Prema riječima supruge, upravo 18. rujna 1966. otvorene su prve Vinkovačke jeseni, a otvorio ih je sam Karla i to uz hrvatsku himnu što je tada bila rijetkost.
Vrijedi naglasiti kako je unatoč protivljenju Partije naredne godine ponovno izabran za predsjednika općine čime su Hrvati preuzeli vlast. Cijenili su Vinkovčani njegov trud pa je za vrijeme „Hrvatskog proljeća“ čiji je sudionik bio dobio i nagradu Grada Vinkovaca.
Veliku ulogu imao je i njegov suradnik u čijoj su se glavi rojile ideje, akademski kipar Vanja Radauš, Vinkovčanin. „Bili su jako dobri. Obadvojica su disali isto. Žanić ništa nije htio napraviti da Vanja ne zna, a Vanja nikad ništa nije htio učiniti da ne bude pravo Žaniću“, kaže Runtić. Karla je umro sa željom da Meraja postane galerija s imenom njegova prijatelja Radauša kako bi mu se Vinkovci odužili za sve što je napravio.
„Karla, i živiš u Vinkovcima i nemoj dopustiti da se ikada ugase Vinkovačke jeseni jer Vinkovci će bez njih biti zaboravljeni grad u Hrvatskoj“, rekao je Radauš Karli. Žanić je bio ponosan, ne samo na osnutak, nego i na razvoj manifestacije po kojoj su Vinkovci postali poznati i izvan granica domovine. O masovnosti i popularnosti koju danas imaju, uz snažan turistički naglasak, u počecima se nije moglo ni sanjati.
„Vinkovačke jeseni naprosto su buknule kao plamen i zasijale iskrama drevnog Reljkovića i njegovog Satira, braće Kozarac i njihove Slavonske šume, Tene i Mrtvih kapitala, iskrama Đuke Begovića i Kovačićevim Mladenačkim sanjama nad Krležinom lirikom i tužnim sutonima sokaka i šljivika, ljubavi i sunca slobode preko Radauševih gorostasa, slavonskih velikana, snaša i djevojaka, Ružićevih drvoreza i slavonskog kola pa do snažnih likovnih preokupacija Kinerta, Sabljića i Kopača i Kopićevih bosutskih pejsaža te šarenila slavonskog našeg Matakovića“, rekao je svojedobno Karla za Vinkovačke novosti.
Za uspjeh je, osim ljudi duboko ukorijenjenih u tradiciju slavonskog čovjeka, poput Rokovčanina i velikog Radauševog prijatelja ded Mate Karabalića o kojemu uskoro donosimo priču, bilo važno imati i dobre veze u Zagrebu, i to preko Slavonaca koji su tamo djelovali. Među njima su, uz Radauša, bili dr. Zlatan Sremec, ministar i predsjednik Sabora te etnomuzikolog Slavko Janković.
Karla je volio svoje Vinkovce. Za vrijeme svoga djelovanja, i kao gradonačelnika i zastupnika te tijekom svoje bankarske karijere povukao je novac za velike projekte. U Vinkovce je ugradio viziju i radio na izgradnji novih gradskih četvrti. Zaslužan je za izgradnju Nove brane i mosta na Bosutu, novog stadiona, željezničkog kolodvora, hotela Slavonije, robne kuće „Nama“ podvožnjaka prema Nuštru, ceste D55 kao i niz prometnica u vinkovačkom kraju, vodovoda, zasada na Borincima, te zračne luke Klisa. Poslovni centar Vinkovci, poznatiji kao Terme, promijenio je vizuru središta grada. Zaslužan je i za elektrifikacija sela, izgradnju tvornica (“Spačva”, “Kvalitet”, “Metal”, “Vinteks”, “Đuro Salaj”, “Cibalia”, “Biđ – Bosut”, “Poljostroj”, “Graditelj”, “Pik Vinkovci”, “HAK” Vinkovci. Zaslužan je za otvaranje tehničke i više poljoprivredne škole u Vinkovcima.
Kao direktor Jugobanke ostvario je kapitalni projekt Poslovnog centra Terme i dao izgraditi šetnicu, današnje Šetalište Dionizija Švagelja. Uspostavio je prijateljske odnose s Ohridom, talijanskim gradovima Camponogarom i Contarinom. Crkvi sv. Euzebija i Poliona vratio je ranije oduzetu imovinu premještanjem redakcije Vinkovačkih novosti iz župnog ureda u zgradu u kojoj se i danas nalaze čime je oslobodio prostor crkvi. Oni koji poznaju tadašnje političke prilike znaju koliko je za takav potez bilo potrebno hrabrosti i spremnosti da se prekrši tada prevladavajući politički stav prema crkvi.
Zalagao se za mnoga pitanja, sve u interesu hrvatskog naroda. Između ostaloga i da Hrvati služe vojni rok u svojoj zemlji. Vinkovčani su mu zahvalili spomen-pločom na Termama, a ulicu uz Bosut u kojoj je živio nazvali su po njemu.
Za života gotovo nepoznanica mnogima bila je kako je Žanić pisao je pjesme raznih tema, često na papiriće koje bi pronalazio usput, a supruga ih je brižno čuvala. Na taj način se opuštao. Nakon smrti ovoga poete objavila ih je u zbirci „San svemira“.
„Vinkovce i Bosut nikad neću napustiti“, odlučno je govorio ovaj vizionar. I doista, nije ih napustio iako je mogao svoje ideje realizirati u nekim većim mjestima. U svakom kutku grada postoji nešto što je ostavio, a iznad svega ostale su Vinkovačke jeseni kojima je udario snažne temelje i kojima je podario vječnost.
Cijelu video priču pogledajte OVDJE.
