Večeras je u Velikoj županijskoj vijećnici održano predstavljanje knjiga istaknutog hrvatskog novinara i publicista Tihomira Dujmovića. Vinkovačkoj publici predstavio je „Hrvatske povijesne istine 1 i 2“, u kojima kroz razgovore s relevantnim povjesničarima i svjedocima vremena razbija desetljećima taložene ideološke mitove. Obrađuje razdoblje od 1941. godine do danas, s posebnim naglaskom na kraj Drugog svjetskog rata, poratna stradanja Hrvata te ključne trenutke stvaranja moderne hrvatske države pod vodstvom dr. Franje Tuđmana.
Kako je rekao, otvarao je teme o kojima se u službenoj historiografiji često šuti ili se one prikazuju površno. Govoreći o potrebi za revizijom dosadašnjih saznanja, Dujmović se posebno osvrnuo na kontroverze oko teritorijalnih gubitaka u Drugom svjetskom ratu.
„Ona laž koju ste čuli milijun puta da je hrvatska država u Drugom svjetskom ratu ‘prodala’ Istru, Kvarner i Zadar zapravo je povijesna neistina. Povjesničar Mario Jareb detaljno je objasnio što je potpisano u Rimu, a što u Rapallu. O tome u Hrvatskoj nema ozbiljne studije ni šireg dijaloga; od toga se bježi i temi se pristupa na temelju starih komunističkih ‘istina’. Te informacije ne završavaju u udžbenicima, a još manje u edukativnim emisijama javne televizije. Tako se multiplicira stara laž, dok se savjest društva umiruje činjenicom da je istina negdje zapisana, iako nije stavljena u funkciju“, istaknuo je i dodao:
„Slovenska akademija znanosti i umjetnosti prije otprilike četiri godine utvrdila je da je na području Slovenije 1945. ubijeno između 150 i 200 tisuća Hrvata. To je najveće groblje Hrvata u povijesti. Tog podatka nema u našim udžbenicima i djeca o tome ne znaju ništa ako ne čuju kod kuće. Kada to stavite u kontekst – od prve atomske bombe u Japanu poginulo je oko 120.000 ljudi, od druge oko 85.000. Broj izravno ubijenih u Japanu sličan je broju ubijenih Hrvata u Sloveniji. O japanskim žrtvama zna cijeli svijet, a o ovome ne zna nitko ništa. To je ta hrvatska muka koju ove dvije knjige pokušavaju raščistiti“, podvlači.
Prisjetio se i svojih novinarskih početaka te kontakata koji su mu omogućili uvid u „drugu stranu“ povijesti, onu koja je desetljećima bila u ilegali.
„Bio sam prvi novinar s kamerom koji je devedesetih ušao u urede hrvatskih političkih stranaka nakon 1971. godine. Kroz tih 35 godina rada stekao sam dubok uvid u cijelu priču i ostvario kontakte s ljudima koji su stvarali povijest, pa mi nije bilo teško raditi ove knjige. U njima su sabrani i razgovori s povjesničarima koji su djelovali u inozemstvu i o kojima se ovdje praktički ništa nije znalo“, zaključuje autor ukupno 14 knjiga.
