Dragan Perković (54) vlasnik je parcele na kojoj raste 80 stabala paulovnije. Riječ je o dvadesetak metara visokim stablima koja je posadio prije šest godina kao dvogodišnje sadnice.
– Živim u Slatini, a na ovoj parceli nekad je bila moja roditeljska kuća, tu sam rođen, pa sam htio sačuvati taj komad zemlje. Nisam znao što bih posadio, jer to je mali komad neplodne zemlje. Na internetu sam našao informaciju da je paulovnija kvalitetno brzorastuće drvo, da ima i energetsku vrijednost, i odlučio sam posaditi malu plantažu. Kao što sam i očekivao, sada se krošnje polako šire i zatvaraju gornji prostor, pa ne raste trava, tako da je dovoljno kositi jednom ili dva puta godišnje. A da bi debla bila što deblja, kidali smo zaperke do šest metara visine. Sada se stabla “debljaju”, u promjeru su 25 do 30 centimetara. Najdeblja su na mjestu gdje je bila kuća, a na mjestu nekadašnjeg voćnjaka vjerojatno im je trebalo više vremena da se ukorijene. Možda sam ih trebao dublje posaditi, jer ponegdje vidim na površini zemlje korijene iz kojih izbijaju mladice – ispričao nam je Dragan Perković svoja iskustva.
U nemogućnosti navodnjavanja, posađene je sadnice prve godine zalijevao i dobro su napredovale. Sada je zadovoljan cijelim nasadom, lijepo izgleda, ali još ne zna hoće li ga i kako moći komercijalizirati.
– Hrastu treba 30 godina da deblo dobije promjer kakav sada imaju ova stabla paulovnije. Tek sada vidim brži rast, unatoč ovogodišnjoj suši. Dva stabla prilikom lanjskog nevremena srušio je jak vjetar, pa sam ih odrezao pri zemlji, a mlada stabla iz panja za godinu dana narasla su više od tri metra – kaže Perković.
Prema riječima Davora Jakupeca, voditelja virovitičke Područne jedinice Odjela za unaprjeđenje šuma Uprave šumarstva, lovstva i drvne industrije Ministarstva poljoprivrede, paulovnija je “izbačena” iz šumarske struke, a plantaže paulovnije sada su u nadležnosti agronomske struke. Jakupec podsjeća da je na temelju Zakona o drvenastim kulturama kratkih ophodnji, koji je na snazi od 1. siječnja 2019. godine, u veljači iste godine donesen Pravilnik o popisu biljnih vrsta za osnivanje drvenastih kultura kratkih ophodnji te načinu i uvjetima pod kojima se mogu uzgajati. Taj Pravilnik propisuje koje je zavičajne i strane biljne vrste i njihove križance dopušteno koristiti za osnivanje drvenastih kultura kratkih ophodnji na poljoprivrednom, odnosno šumskom zemljištu, kao i duljinu ophodnje. U popis je uvrštena i paulovnija, za koju je propisana sadnja 2165 do 10.000 biljaka po hektaru uz ophodnju (obveznu sječu) u vremenskim razmacima od jedne do četiri godine nakon sadnje. To znači da neće biti dopuštena plantažna sadnja radi dobivanja trupaca, nego samo radi dobivanja biomase.
Dvojbe postoje i u pogledu meda. Dok jedni pčelari tvrde da su paulovnijom dobili novu vrstu meda, drugi se bune jer paulovnija cvjeta u isto vrijeme kad i bagrem, pa kažu da nemaju više čisti bagremov med.
Dugogodišnji član Upravnog odbora, a odnedavno i predsjednik Hrvatskoga pčelarskog saveza Dražen Kocet, za sve to vrijeme nije čuo, niti je bilo ikakvih upita, sugestija ili primjedaba pčelara da postoji problem miješanja peluda cvijeta paulovnije s peludom cvijeta bagrema, što bi “onečišćavalo” bagremov med.
– Činjenica je da med nije čisti bagrem ako bagrem nije samostalan u vrijeme cvatnje. Na zagrebačkom području sviba cvjeta u isto vrijeme, pa umjesto bagremova možete dobiti cvjetni med. Paulovnije nema previše, ali moguće je da pčele oblijeću i njezine cvjetove. Mi, međutim, ne možemo utjecati tko će gdje saditi neko drvo ili biljku. U Slavoniji, gdje nema mnogo bagrema, ljudi su sadili i faceliju, koja cvjeta u to vrijeme. Nama je svaki cvijet dobrodošao, a pčelar odlučuje gdje će postaviti košnice kako bi dobio med koji želi – kaže pčelar Kocet.
Zamjećuje se i drugi problem: zasađene paulovnije dobro su krenule i brzo su rasle, ali su nakon dvije-tri godine jednostavno stale – prestao je njihov rast. Ljudi se nisu u dovoljnoj mjeri informirali, nisu se educirali, pa nisu postigli očekivano. Indikativno je da paulovnija u istočnim zemljama, u Kini i Japanu, nije namijenjena masovnom uzgoju za neke gospodarske svrhe, nego je parkovna vrsta.
Danas dvadesetak metara visoka stabla posadio sam prije šest godina kao dvogodišnje sadnice. Sada su stabla u promjeru 25 do 30 centimetara. Hrastu treba 30 godina da deblo dobije promjer kakav imaju ova stabla paulovnije
Danijel Vukoja iz BIG Win rasadnika OPG-a Vukoja, u Požegi, rekao nam je da taj OPG i danas proizvodi i prodaje sadnice paulovnije. “Neki misle da je dovoljno posaditi sadnicu, a paulovnija traži, kao i svaka kultura, određenu njegu. Brzina i kvaliteta rasta ovise o zalijevanju bar prve dvije godine, ali i o gnojivu. Naša plantaža u Pleternici, veličine jednog hektara, zasađena je prije četiri godine, dobiva sve potrebno i odlično napreduje, sada su to već velika stabla. Nakon sedme godine ona se mogu već rušiti i koristiti. Kad smo kretali u taj posao, poslali smo zahtjev i dobili dozvolu, godinu dana kasnije već je trebalo kategorizirati zemljište, pa se nije moglo saditi svagdje, a pitanje je što će biti za nekoliko godina, jer kod nas je svakih nekoliko godina drukčije. Ne vidim u čemu je problem, možda nekome smeta što to drvo tako brzo raste, i što ima veliku iskoristivost”, dvoji Danijel Vukoja
