Stjepan: Svakome preporučam pomaganje potrebitima, zbog drugih i samoga sebe
NAŠICE – Stjepan Đanić (24) iz Našica dva je mjeseca boravio u Songei, administrativnom središtu regije Ruvuma, jedne od najsiromašnijih i gospodarski najnerazvijenijih na jugu Tanzanije, smještenoj blizu granice s Mozambikom.
Boravio je u Sirotištu sv. Ante, gdje je volontirao, a kojim upravlja Humanitarna udruga Kolajna ljubavi iz Zagreba. U tom sirotištu tada je bilo 40-ero djece, uglavnom vrtićke i osnovnoškolske dobi te nekoliko srednjoškolaca. Svaki je dan bio organiziran i ispunjen kućanskim poslovima, pomaganjem u školskim zadaćama, brigom za prehranu i higijenu djece te slobodnim aktivnostima. Jutarnji sati za školu, a poslijepodnevni za igranje, rad u vrtu, čišćenje te ručno pranje odjeće i školskih odora.
Dan počinje u 5 sati
Djecu se od najranije dobi uči da steknu radne navike i budu spremni za preživljavanje.
– Broj djece u sirotištu varira, a smještena su ona koja idu u vrtić i osnovnu školu. Povremeno dolaze i srednjoškolci koji se školuju u drugim gradovima. Uglavnom su to djeca bez roditelja, ili su im toliko siromašni da ih ne mogu školovati, ili se pak dogodilo nasilje u obitelji – objašnjava Stjepan.
Svakog dana Stjepan je osnovnoškolce pratio na putu od sirotišta do osnovne škole, dok su najmlađi pohađali vrtić koji je organiziran u sklopu sirotišta, a drže ga časne sestre. Njegov je dan u sirotištu započinjao u 5 sati ujutro. ‘‘Nakon buđenja i doručka djeca bi se spremala za školu. Pješačili smo zemljanim prašnjavim putem 20-ak minuta. U školu idu u školskim uniformama koje su obvezne, a djeca moraju biti kratko ošišana. To vrijedi i za dječake i za djevojčice, u protivnom su velike kazne. Djeca u školu, a koju drži lokalna biskupija, dolaze ranije jer sama moraju pospremati učionice i školske prostorije jer čistačice nema. Dok su djeca prijepodne u školi, obavio bih kupnju na gradskoj tržnici, ili što je potrebno u gradu – govori mladi Našičanin.
Bavio se i projektom “Kumstvo” koji provodi Kolajna ljubavi, a preko koje je otišao i volontirati. Projektom se osigurava školarina za 2500 školaraca i studenata.
Nezamjenjivo iskustvo
– Nakon ručka organizirao sam vrijeme za djecu. Bilo da smo se igrali, crtali ili učili. Sa starijom bismo djecom prali četkom i sapunom odjeću, zalijevali vrt u kojem se uzgaja povrće za kuhinju. Večera je u 19 sati, a zatim bismo pospremali blagovaonicu i oprali posuđe. Prije spavanja je zajedničko pranje zubi, jer je kod njih jako loša higijena. U 21 sat djeca odlaze na spavanje, a obvezno je postavljanje mreže na prozore zbog komaraca koji su tamo velik problem – prisjeća se Stjepan volontiranja.
Neupitno je da je odlazak u siromašnu Tanzaniju za Stjepana iskustvo koje ga je promijenilo i natjeralo da pogleda svijet iz nekog drugog kuta. Kaže da je u potpunosti drukčije od svega što je u životu vidio i doživio.
– U početku je bilo teško priviknuti se na novu kulturu, nove uvjete života. No kada sam ušao u rutinu i kada se taj kotačić zakotrljao, bilo je mnogo lakše te se pretvorilo u čisto uživanje. Zapravo, jedno predivno životno iskustvo – kaže Stjepan Đanić.
Onima koji bi željeli proživjeti iskustvo volontiranja ono ne mora biti afričko. Stjepan poručuje:
– Tko želi i može, svakome bih preporučio pomaganje potrebitima. To je gesta dobra za druge, ali i za samoga sebe.
Uz brigu o djeci Stjepan je uspio prikupiti sredstva za gradnju solarne elektrane u sirotištu. Prije povratka u Hrvatsku pokrenuo je crowdfunding kampanju i prikupio više od 1800 eura.
Snježana Fridl-glas slavonije hr
