Foto: mirovinsko hr

Poslodavcima je problem i odredba prema kojoj onaj tko po svom izboru zaposli osobu stariju od 65 godina snosi sve troškove bolovanja.

Promjena Zakona o radu postala je reformska mjera koja je pomalo neočekivano, pa i naivno, našla svoje mjesto i u Nacionalnom planu oporavka. Otprije je poznato da Vlada želi regulirati uvjete rada na izdvojenom mjestu i rada putem platformi, ali sve to ide prilično sporo. Sada je, međutim, Vlada u igru ubacila dva nova elementa, koja će, oba, snažno odjeknuti u javnosti. Jedan je vezan uz duljinu radnog vijeka, a drugi je uvođenje nekog oblika sindikalnog poreza.

Sindikati traže “porez”

Plenkovićeva Vlada morala je prije nekoliko godina odustati od produljenja radnog vijeka sa 65 na 67 godina, što je, gledano očima Bruxellesa, bio veliki korak nazad. Kad-tad ta će se tema ponovno otvoriti, no tko god ima najmanje 15 godina staža, može u mirovinu kad navrši 65 godina, što je riješeno mirovinskim zakonom.

Odlaskom u mirovinu rubno se bavi i Zakon o radu, u kojemu piše da radni odnos prestaje s navršenih 65 godina i ta dob iz Zakona o radu odgovara uvjetima iz mirovinskog zakona. U nekim zemljama Zakon o radu uopće ne spominje dob kao razlog za prestanak radnog odnosa pa ima pravnika koji smatraju da se ništa ne bi dogodilo da se ta odredba makne iz našeg zakona.

Netko se, međutim, dosjetio da bi se staro rješenje iz mirovinskog sustava, gdje se radni vijek tijekom duljeg perioda postupno povećavao do 67 godina, moglo ugraditi u Zakon o radu te tako omogućiti svima koji to žele i mogu da rade dulje. Po tome radni odnos ne bi prestajao po sili zakona sa 65, nego sa 65 godina i tri mjeseca, 65 godina i šest mjeseci… pa sve do 67.

Kad je ta mogućnost spomenuta prvi put, najviše su negodovali poslodavci jer se nisu željeli dovesti u situaciju da čovjeku koji sa 65 godina ne želi u mirovinu moraju osigurati nastavak rada. Ako im on zbog bilo kojeg razloga ne bi odgovarao, morali bi mu isplatiti otpremninu. Kako to nije lako i jednostavno rješenje, neobično je što ga je Vlada uklopila u Nacionalni plan oporavka, gdje će se isplata sredstava mjeriti realizacijom najavljenih reformi.

Poslodavcima je problem i odredba prema kojoj onaj tko po svom izboru zaposli osobu stariju od 65 godina snosi sve troškove bolovanja.

Provlačenje duljeg radnog vijeka kroz mala vrata otvara više novih problema nego što rješava starih. Ono će svakako biti pozdravljeno u dijelu visokog obrazovanja i na sveučilištima, gdje je najveći udio starijih od 65 godina među zaposlenima, no mladi znanstvenici i asistenti sigurno neće dijeliti oduševljenje starijih profesora jer će im njihov dulji radni vijek dodatno usporiti mogućnost napredovanja.

Inače, sam prijedlog u jeku kampanje “67 je previše” prvi su put inicijalno iznijeli sindikati, predstavljajući ga kao manje zlo od početne ideje da svi rade dulje.

Sindikati javnog sektora, a tu je najglasniji Vilim Ribić, godinama traže od Vlade da uvede obvezu plaćanja sindikalne članarine i za ne članove sindikata. Bio bi to svojevrsni sindikalni porez. Sindikalna članarina kreće se od jedan do dva posto mjesečne plaće i tim se novcem financira rad sindikata. Sindikati misle da bi i ne članovi trebali plaćati određenu članarinu budući da konzumiraju prava za koja su se izborili sindikati, a ničim ne pridonose njihovu radu.

Obveza u javnom sektoru

Taj stav je, očito, prihvatila i Plenkovićeva Vlada.

– Potrebno je uspostaviti ravnotežu između financijskih obveza članova sindikata i ugovorenih prava iz kolektivnih ugovora koja konzumiraju svi radnici, a sve u cilju promicanja socijalnog dijaloga i jačanja sindikata, posebice u okolnostima sve rjeđeg participiranja radnika u sindikalnom djelovanju, odnosno u kolektivnom pregovaranju. Razmotrit će se više modela radi pronalaženja onoga koji će dati optimalan odgovor.

Neki od predloženih modela su: uvođenje naknade za korištenje prava iz kolektivnih ugovora za radnike koji nisu članovi sindikata, model vremenskog ograničenja primjene prava iz kolektivnog ugovora na radnike koji nisu učlanjeni u sindikat te model ugovaranja dodatnih prava samo za članove sindikata, piše u Vladinu planu oporavka.

Kolektivni ugovori rjeđi su u privatnom nego u javnom sektoru pa bi novi sindikalni porez uglavnom obvezivao zaposlene u javnom sektoru i državnim poduzećima piše vecernji hr.

Rješenja o povratu poreza već su počela pristizati građanima, no novac još nije počeo sjedati na račune. Najbolje će proći mladi do 25, zatim oni do 30, a koliko ćete novca dobiti kroz povrat možete provjeriti u svojem pretincu putem sustava eGrađani. Priopćenje Porezne uprave u nastavku prenosimo u cijelosti.

Ove godine će po prvi puta temeljem godišnjeg obračuna povrat poreza na dohodak dobiti i mlade osobe do 30 godina života s osnove umanjenja poreza na dohodak obračunatog na plaću, a slijedom izmjena u okviru 4. kruga porezne reforme s primjenom od 1. siječnja 2020. kojima je cilj smanjenje poreznog opterećenja rada te stvaranje poticajnog okruženja za mlade kroz povećanje plaća. Pritom mladi do 25 godina života ostvaruju pravo na 100% umanjenja porezne obveze, a mladi od 26 do 30 godina života na 50% umanjenja porezne obveze.

Obavijest o izdanim privremenim poreznim rješenjima u svezi povrata poreza na dohodak za 2020. građani su počeli dobivati od 27. travnja 2021. u svoje osobne korisničke pretince putem sustava eGrađani, a danas je Porezna uprava putem Hrvatske pošte d.d. započela s fizičkom otpremom 48.586 navedenih rješenja. Do kraja ovoga tjedna planirana je otprema oko 175 tisuća privremenih poreznih rješenja, s time da će prve isplate povrata poreza na dohodak krenuti u ponedjeljak 10. svibnja 2021.

Udio povrata poreza i prireza porezu na dohodak za mlade unutar posebnog postupka utvrđivanja godišnjeg poreza na dohodak za 2020. godinu iznosi gotovo 40% u odnosu na ukupan iznos povrata poreza i prireza porezu na dohodak za sve porezne obveznike – građane u posebnom postupku. Povrat više plaćenog poreza na dohodak i prireza izvršit će se negotovinski na tekući ili žiro-račun otvoren kod poslovne banke. Iznimno, povrat više uplaćenog poreza i prireza isplatit će se u gotovom novcu za porezne obveznike koji nemaju otvoren tekući ili žiro-račun kod banke, odnosno ako u trenutku izvršenja povrata poreza na dohodak ne ostvaruju primitke za koje postoji obveza isplate na račun.

Travanj je umirovljenicima donio 0,56 posto veće mirovine za ožujak sa zaostacima za siječanj i veljaču, što je rezultat prvog polugodišnjeg usklađivanja prema promjenama prosječne plaće i potrošačkih cijena. Kako je prošloga mjeseca povišica bila “trostruka” svibanjska će se mirovina činiti nižom za oko jedan posto. No, dobra je vijest da na nju nećemo morati čekati do ponedjeljka.

Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje objavio je da će mirovine za travanj isplatiti već u petak, 7. svibnja. Iako neki korisnici računa u pojedinim bankama umirovljenička primanja dobivaju već od prvog dana u mjesecu, većina će se ipak morati još malo strpjeti.

Mirovine su u odnosu na prošli mjesec veće u prosjeku za oko 12 kuna, odnosno pojedinačno za 0,56 posto. Umirovljenici su u travnju uz mirovine za ožujak dobili i zaostatke za siječanj i  veljaču. No, umjesto “trostruke” povišice sada im stiže ona redovna mjesečna pa će se primanja činiti manja za oko jedan posto.

Dodatne informacije mogu se dobiti radnim danom od 8 do 16 sati na infotelefonima Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje 01/ 45 95 011 i 01/ 45 95 022 i na internetskoj stranici www.mirovinsko.hr.

Foto:ilustracija

Zanimljivo je i to da škole na otocima od 2013. godine nisu bilježile pad broja učenika. Štoviše, bilježe i mali porast.

U Hrvatskoj mnogi javno iskazuju brigu za djecu u pandemiji i kako će se na njih odraziti privremeni nedostatak druženja zbog online nastave, ali paradoksalno je da nitko ne pokazuje brigu za djecu koja godinama, sama bez vršnjaka, sjede u opustjelim školama i ne pita se s kime se to oni mogu socijalizirati.

U sedam godina izgubili smo 51 tisuću učenika! Čak 405 područnih škola ili više od trećine svih područnih škola (36%) te četiri matične danas imaju jedva do 10 učenika, pokazuju podaci koje smo dobili pretraživanjem Školskog e-Rudnika.

U školi bez vršnjaka

Više od četvrtine matičnih i područnih škola u Hrvatskoj ili njih 631 ima svega od 11 do 50 učenika. Najmanje su stotine i stotine djece u školama bez vršnjaka, a u kombiniranim razredima daleko je više djece koja nemaju ni priliku za dublje socijalne kontakte jer su druga djeca nekoliko godina starija ili mlađa od njih, što je u toj dobi nepremostiva razlika za druženje. Među više od 405 područnih škola s jedva 10 učenika njih više od 170 ima samo do pet učenika! Dok prosječni razredni odjel sada ima 17,2 učenika, u prvim razredima osnovnih škola prosječno je tek 12,8 učenika.

Razvijena Hrvatska, u koju se ubrajaju Zagreb i okolica te gradovi i mjesta uz obalu, ne mora još strepiti zbog ugroženih radnih mjesta, ali onoj opustošenoj, od Slavonije do Like i zaleđa Dalmacije, gori pod petama. U sedam godina četvrtinu učenika izgubile su Vukovarsko-srijemska, Požeško-slavonska i Brodsko-posavska županija, a Sisačko-moslovačka,Virovitičko-podravska i Ličko-senjska županija njih više od petine. Osječko-baranjska županija izgubila je skoro petinu učenika, u apsolutnom broju najviše – 7014 đaka.

– Uz nevjerojatan prirodni pad stanovništva najnegativniji demografski pokazatelj je gubitak 51 tisuću učenika u sedam godina. Njihov nestanak iz škola pokazuje i svu širinu iseljavanja jer učenici koji su otišli s obiteljima čine četvrtinu iseljenih. Još gore od toga što su neke slavonske županije izgubile četvrtinu učenika jest to što gubitak učenika na nekim područjima poput Banovine i Obrovca iznosi i do 40%. Strašno je da preko 400 škola ima manje od 10 učenika i nevjerojatno je da se resorni ministar nije nijednom osvrnuo na taj problem. Nije nama problem online nastava, nego je najveći problem toliki gubitak učenika koji će nužno dovesti i do viška radne snage u obrazovnom sustavu – kaže demograf Stjepan Šterc, voditelj odsjeka za demografiju i iseljeništvo na Hrvatskim studijima.

Zanimljivo je da škole na otocima nisu od 2013. gubile učenike, štoviše bilježe i mali porast.

Josip Burušić, voditelj Centra za istraživanje znanja, obrazovanja i ljudskog kapitala s Instituta Ivo Pilar, ističe da su na fenomen smanjivanja broja učenika ukazali još prije deset godina, kao što su prvi ukazali i na izraženi porast broja zaposlenih učitelja i nastavnika te posljedično nepovoljne prosječne omjere broja učenika i nastavnika.

– Razlozi pada broja učenika uglavnom se vežu uz smanjen broj rođene djece, koji je u odnosu na devedesete pao za više od 15 tisuća djece godišnje, te uz iseljavanje i napuštanje pojedinih sredina. U osnovi oba trenda leže isti razlozi – nepovoljno ekonomsko okruženje, osjećaj besperspektivnosti i nemogućnost stvaranja kvalitetnih životnih uvjeta. Sredine niskog indeksa razvijenosti suočavaju se s ogromnim padom broja učenika te se pitanje rada škola u nerazvijenim sredinama nametnulo kao nacionalno strateško pitanje opstanka života u njima. Obrazovna politika treba čim prije formirati specijalizirani tim stručnjaka koji će sagledati rad škola u nerazvijenim sredinama te ponuditi rješenja. Nužan je jasan stav da se u nerazvijenim sredinama neće zatvarati škole jer su jamac opstanka života u tim sredinama, već da će se osmisliti funkcionirajući modeli primjereni za te sredine i škole – ističe Burušić.

Sve male sredine nisu iste niti se sve suočavaju s gubitkom učenika jer razlika postoji između razvijenih i nerazvijenih. Za primjer ističe Lumbardu na Korčuli koja omogućava stanovnicima kvalitetan život i bilježi porast broja rođene djece i posljedično učenika.

– Paradoksalno je da su iskustva s pandemijom i nastavom na daljinu dodatno osvijetlila i probleme sredina s malim brojem učenika. Postali smo svjesni negativnih posljedica nedostatka fizičkog i socijalnog kontakta učenika i izravnih interakcija s vršnjacima i učiteljima. Sad lakše možemo zamisliti u kakvim se dugogodišnjim uvjetima odrastanja nalaze djeca i učenici u nerazvijenoj sredini, gdje ih ima šest ili sedam u cijeloj školi, i koja i da hoće teško mogu razviti željena socijalna iskustva i vještine kao njihovi vršnjaci u drugim sredinama. Oni zaslužuju dodatni trud i programe temeljene na suvremenim rješenjima i tehnologijama koje će im u životu pružiti jednake mogućnosti i šansu. I poruku kako ćemo im promijeniti školu, obrazovne programe i pristupe, a ne poruku kako ćemo im zatvoriti školu jer ih ima malo – govori Burušić.

Kolaps radnog sustava

Demograf Marin Strmota s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu zaključuje:

– Hrvatska s gubitkom stanovništva ide nizbrdo što vuče za sobom ekonomske posljedice, kolaps zdravstvenog, radnog sustava i pad mirovina. Gubitak učenika i zatvaranje škola najveći je simbol demografskog raspada zemlje. Prijatelj koji radi u školi u zaleđu Dalmacije kaže mi da nikad nisu imali manje djece i da će morati ići na kombinirane razrede. Za razliku od razvijenih zemalja koje imaju podjednaku kvalitetu života u gradovima i ruralnim prostorima i svu potrebnu infrastrukturu i normalno im je da žive u mjestima izvan gradova, nama je ruralno sve što je od grada dalje od 10 kilometara. Dok druge zemlje govore o ekonomskom rastu nakon pandemije, volio bih vjerovati da i nas čeka taj scenarij, a ne onaj na koji nas je, nažalost, povijest naučila.

Još 1993. bilo je tu 40 učenika, sad ih je troje

Tea Čujko ide u drugi razred, a Gabrijel Čujko i Matija Požgaj u treći. Jako su dobri prijatelji, dječaci rado zavire u likovni rad svoje prijateljice, a Tea strpljivo sluša što njezini prijatelji uče u trećem razredu.

Oni su jedini učenici usvojoj školi u Šišljaviću u okolici Karlovca. A škola je katnica koja može primiti daleko više učenika; zgrada je energetski obnovljena, imaju računala, internet, školsko dvorište… sve to u mjestu na pola puta između Karlovca ili Zagreba. Mjesto ima sve, ali nema mladih obitelji s djecom.

– Kada sam 1993. godine počela raditi u ovoj područnoj školi, bilo je 40-ak učenika, ali zadnjih desetak godina taj broj djece osjetno opada i sada smo na troje mališana – kaže Snježana Zorbas, učiteljica u Područnoj školi Šišljavić.

Do prošle godine s njom je bila još jedna učiteljica, ali ove je školske godine prešla u matičnu Osnovnu školu Rečica.

– U Rečici se situacija zadnjih godina pomalo popravlja. Bili smo škola sa 116, a sada imamo 84 učenika; imali smo do 15 prvašića, a sada ih je koliko je prstiju jedne ruke. No vidimo pozitivne pomake u mjestu; dosta je mladih ljudi ostalo živjeti u Rečici, imaju sve češće po troje djece i vidimo “svjetlo na kraju tunela”. No u Šišljaviću jednostavno nema mladih obitelj s djecom – kaže Dijana Perišin, ravnateljica OŠ Rečica.

Ravnateljica objašnjava da, uz pomoć Grada Karlovca, pokušavaju stvoriti uvjete roditeljima da ostanu živjeti u Rečici ili Šišljaviću pa završavaju projektnu dokumentaciju za vrtić koji bi se gradio pri školi u Rečici za oko 44 mališana iz okolnih naselja, a planiraju organizirati i dnevni boravak, jer to roditeljima najviše nedostaje. (Snježana Bičak)

Potres na Banovini otjerao šestero školaraca

Cijelo vrijeme pandemije koronavirusa Područna škola Graboštani u općini Majur nastavu je provodila uživo, a učenika je bilo pet, od 1. do 4. razreda, te su imali jednu učiteljicu.

– Oni su stalno imali neometanu nastavu u svojoj školi jer ih je malo. To je bila ta prednost – govori Medina Omerović Pužar, ravnateljica njihove matične škole OŠ Davorina Trstenjaka u Hrvatskoj Kostajnici. Istaknula je kako su u školu u Graboštane dolazili učitelji informatike, engleskog jezika i vjeronauka.

Škola u Graboštanima od oslobađanja u Oluji nikada nije imala puno učenika, no i taj mali broj se konstantno smanjivao zbog odumiranja Banovine. Još 2015. bilo je osam učenika uz dvoje učitelja, a ove školske godine, do 29. prosinca bilo ih je šestoro uz jednu učiteljica. No katastrofalni potres školu u Graboštanima učinio je neupotrebljivom. –

Nažalost, škola je stradala u potresu te su sada ta djeca prebačena u matičnu školu u Kostajnici. Sad ih je petero jer je poslije potresa jedna učenica otišla s obzirom na to da joj mama radi u drugoj školi pa je vodi sa sobom – pojašnjava ravnateljica koja dodaje kako su Graboštanci i u matičnoj školi u zasebnom razredu sa svojom učiteljicom, no sada je ipak veći kontakt s ostalim učenicima.

No povratak je najveći problem, dio tamošnje škole mora se srušiti jer je opasan za ljude, a nakon rušenja mogao bi se popraviti dio škole s učionicom, kuhinjom i zbornicom. No pitanje je hoće li se veliko ulaganje za nekoliko učenika isplatiti. (Danijel Prerad)

Ovo ljeta tu će se posljednji put oglasiti školsko zvono

U Područnoj školi fra Kaje Adžića u Zarilcu ovog će se ljeta posljednji put oglasiti školsko zvono. Mali Ivan Bosanac pohađa četvrti razred i zadnji je učenik ove škole, a na jesen kreće u peti razred i seli se u matičnu školu.

Njegov učitelj Dražen Maričević nastavit će raditi u nekoj drugoj školi.

– Već 31 godinu radim u prosvjeti, ali ovo mi je prvi put da radim sa samo jednim učenikom. Čak smatram da je to idealno za to njega, jer nastava se provodi samo za njega i sadržaj predviđen nastavnim planom i programom prilagođava se njemu – kaže Maričević, koji svakodnevno putuje iz Požege i svaki dan prevali 50 kilometara.

Bez obzira što ima samo jednog učenika, nastava u školi u Zarilcu dobro je organizirana: Matej uči strani jezik i vjeronauk, dolaze mu još dva učitelja, škola ima spremačicu, objekt se održava, trava se kosi.

– Zarilac nikada nije bio velika škola, ali imao je četiri manja razreda. Nažalost, selo je malo, većina ljudi je otišla i djece više nema – kaže ravnatelj škole Hrvoje Galić, koji je prije 20 godina počeo raditi u Pleternici, a OŠ fra Kaje Adžića tada je brojila gotovo 1400 učenika.

Danas ih upola manje. Na upit kamo su nestala djeca ravnatelj ilustrativno odgovara kako ih je neposredno uoči Uskrsa troje otišlo u Luksemburg, a sada ih se još troje sprema za Njemačku… (Vedran Balen)

Izvor: vecernji hr