Foto: VLADIMIR GRGURIĆ
Već nekoliko godina na istoku Hrvatske postoji problem s pronalaskom radnika za sezonske poslove u voćnjacima, vinogradima i poljoprivredi općenito.
Relativno male nadnice, naporan posao, radno sposobni kojima je draže primati socijalne naknade iz državnog proračuna nego brati voće ili grožđe te odlasci na rad u inozemstvo osnovni su razlozi zbog čega je tomu tako. Većina slavonsko-baranjskih poljoprivrednika koji u pojedinim dijelovima godine bez “pomoći sa strane” ne mogu obaviti sve potrebne poslove slaže se kako problem postoji, ali ga, za sada, uspijevaju riješiti.
– U vinogradima stalno ima posla. Do prije dvije-tri godine nekako je išlo, ali postaje sve teže. Rezidbu nekako obavimo, no bojim se da ćemo se s problemima u berbi grožđa vrlo brzo susresti – priča Lajoš Kolar, vinar i vinogradar iz baranjske Suze, podsjećajući kako je i dalje tema međusobnih razgovora vinogradara nabava stroja za berbu grožđa kojim bi se zajednički koristili i na taj način smanjili potrebu za sezoncima. No zbog načina zasađenosti vinograda strojevi ne odgovaraju svima, a dio vinara preferira ručnu berbu. Naglašava kako je malo mladih koji se odlučuju za sezonski rad, pa su prisiljeni angažirati starije, iskusne sezonce. Međutim, dodaje, oni neće dugo moći obavljati tako naporne poslove. Za sve krivi socijalnu politiku i sustav socijalnih davanja, tvrdeći kako mu se čini da se kod nas ne potiče rad, nego nerad, izdvajajući one pojedince kojima je pomoć zbilja potrebna. Slično razmišlja i još jedan poznati baranjski vinogradar i vinar, Slavko Kalazić.
– Uz iseljavanje s ovih prostora socijalna politika jedan je od glavnih krivaca za nedostatak radne snage, s čime se sve češće susrećemo – priča, podsjećajući kako su teško dolazili do radne snage pa je odlučio da veći dio poslova obavljaju njegovi vlastiti zaposlenici. Kada je riječ o voćarima, slična je priča. Većina ih se oslanja na “staru i provjerenu ekipu”. Zbog velikih površina pod voćkama tvrtka Rabo iz Kneževih Vinograda često sezonce traži i posredovanjem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, što potvrđuju u belomanastirskoj ispostavi HZZ-a.
– Veći subjekti prilično često traže radnu snagu našim posredovanjem, prije svih Belje i Rabo. Istina je da se većinom oslanjaju na sezonce s iskustvom, ali je istina i da su u potrazi za novima – kažu u HZZ-u. Aktualna je potraga za radnicima na kidanju zaperaka i čupanju metlica s kukuruza, nimalo jednostavnom poslu na temperaturama višim od 30 stupnjeva Celzijevih.
– Belje plus je i ove godine oglasilo potrebu za zapošljavanjem sezonskih radnika za čupanje metlica, koje će se na našim poljima odvijati tijekom srpnja. Nezaposlene osobe i umirovljenici radit će preko vaučera, a učenici stariji od 15 godina preko učeničkih ugovora. Radovi će početi krajem sljedećeg tjedna i za sada smo zadovoljni brojem prijavljenih sezonaca, jer ih je više od 150. Pozivamo i dalje sve one koji žele raditi da se prijave telefonom, mailom ili preko naših društvenih mreža. Definirana je cijena sata rada od 20 kuna, a s obzirom na različite lokacije na kojima se radi za sve prijavljene osiguran je i autobusni prijevoz – kažu u tvrtki Belje plus, dodajući kako će datum početka radova, konkretne lokacije i vozni red autobusa biti javljeni svim prijavljenim radnicima nekoliko dana prije.
Neki baranjski ratari sve više razmišljaju o inozemnoj radnoj snazi, ali do sada se nisu odlučivali na taj korak. U razgovoru s mladima saznajemo kako se radije odlučuju za sezonske poslove na moru ili u inozemstvu. Tvrde kako nije problem u obujmu posla i naporu, nego isključivo u većoj zaradi. Cijena (legalnog) sata rada u Baranji i Slavoniji kreće se od 17 do 20 kuna, a za slične poslove u Austriji, primjerice, plaća se i po šest eura.
Zbog nedostatka domaće radne snage Poljoprivredno poduzeće Orahovica već drugu godinu zaredom posegnulo je za radnicima iz Bangladeša. Kod manjih proizvođača situacija je slična, a naglašavaju da je problem u odnosu prema poslu.
– Prije svega moram reći da neki sezonci, čast izuzetcima, naravno, valjda misle da je naš novac manje vrijedan od onog u velikim tvrtkama. Nitko mene ne pita kako je zaradim taj novac. Najviše mi smeta taj odnos prema poslu, preko oglasa zaposliš ljude, prvi i drugi dan i odrade koliko-toliko, već treći traže razloge da ne dođu, a najčešće uopće ne dođu i ne jave se, a znaju se javiti i pitati za isplatu. Posebno je to tako kod mladih ljudi, završavaju školu i žele nešto preko ljeta zaraditi i onda ne rade ništa. Ne shvaćaju taj posao ozbijno. Sa starijim radnicima nema nikakvih problema, oni su jednostavno naviknuli raditi i biti odgovorni – kaže proizvođač jagoda Dinko Perković iz Orahovice te naglašava: “Posla u Slavoniji ima, samo mu se treba posvetiti kako treba. Ja imam dosta sezonaca, maksimalno se trudim da imaju dobru plaću, sve dobiju na vrijeme i moram pohvaliti one koji zaista rade, trude se i po ovim teškim vrućinama. S obzirom na to da ja imam hidroponsku proizvodnju jagoda, a to znači kako ju imam gotovo cijelu godinu, posla uvijek ima – kaže Perković.
ORGANIZIRAN PRIJEVOZ I TOPLI OBROK
Mario Čajkulić iz OPG-a Anamarija Čajkulić iz Sedlarice, malog mjesta u općini Pitomača, bavi se proizvodnjom povrća na 38 hektara, osam hektara su plastenici, a na 30 je hektara povrće na otvorenom, a uzgaja i žitarice: “U poljoprivredi je sve teže naći mladu radnu snagu, Od šezdesetak zaposlenih samo dvije osobe mlađe su od trideset godina, svi ostali su ljudi između 40 i 60 godina. Posla je puno, radi se šest dana u tjednu, a dnevnice od 200 kuna, plus doprinosi, odnosno staž, trebali su privući ljude za rad u sadnji, kopanju, berbi, pripremi. Prošle godine bila je riječ o plaći od oko 5000 kuna, a mi sami odlazimo po radnike i dovozimo ih kući te plaćamo topli, kuhani obrok”, kaže Čajkulić, koji ističe kako su većina njihovih sezonaca žene, koje bi, nakon što radovi na otvorenom završe, prije gubile i sva radnička prava. Budući da su ovisile o sezoni, koja traje između tri i devet mjeseci godišnje, a nekad i kraće, sa završetkom sezone za njih je slijedilo doba neizvjesnosti.
RADITI ILI PRIMATI MINIMALNU NAKNADU?
“Zašto bi radili kada mogu ostati kod kuće”, rečenica je koju već godinama ponavljaju neki baranjski poljoprivrednici. Odnosi se to na radno sposobne korisnike zajamčene minimalne naknade. Objašnjenje je u zakonskom okviru. Njima je, na neki način, omogućeno kalkuliranje – hoće li na rad u voćnjake odnosno vinograde ili će sjediti kod kuće. Svi su oni, sukladno sa zakonom, svaki prihod dužni prijaviti nadležnom Centru za socijalnu skrb, nakon čega ostaju bez zajamčene naknade, i to za mjesec u kojem su radili. Nakon toga naknada im se vraća. No kada se usporedi iznos stalne novčane pomoći i zarade u voćnjacima, većina ih se odluči za nerad. Dakako da ima i izuzetaka. Država ih, bar za sada, ne može natjerati na rad u privatne tvrtke.
