Postoje vlakovi koji su osim robe i putnika prevozili nešto puno vrijednije u vremenima gladi za obitelji s kamenoga hercegovačkog krša, a to je nada. Upravo takvi vlakovi prometovali su između Hercegovine i Slavonije nakon Prvoga svjetskog rata kada je zahvaljujući fra Didaku Buntiću od gladi spašeno oko 17 tisuća hercegovačke djece.
Ratne godine donijele su Hercegovini glad kakvu taj kraj dotad nije pamtio. Davna 1917. godina jedna je od najgorih godina u povijesti. Te godine od travnja pa do listopada nije pala kiša. Suša, nestašica hrane i iscrpljenost stanovništva ostavljali su za sobom prazna polja, gladne obitelji i djecu koja su iz dana u dan bila sve slabija. Mnogi roditelji više nisu mogli osigurati ni najosnovnije za život, a smrtnost među najmlađima neprestano je rasla.
Među onima koji nisu željeli prihvatiti takvu sudbinu bio je hercegovački franjevac fra Didak Buntić. Danas ga nazivaju hercegovačkim Mojsijem, ocem sirotinje. Graditelj je i širokobriješke bazilike, svojedobno ravnatelj Franjevačke gimnazije u Širokom brijegu. Poznat kao prosvjetitelj i čovjek iznimne energije, nije ostao samo nijemi promatrač. Krenuo je u organizaciju jedne od najvećih humanitarnih akcija na ovim prostorima, uvjeren da se djeca mogu spasiti ako ih se odvede ondje gdje hrane ima.
Razgovarali smo s fra Marinkom Šakotom, hercegovačkim franjevcem koji je istraživao rad fra Didaka i jedan je od osnivača manifestacije „Didakovi dani” u Čitluku koja ima za cilj kroz Didakov život nadahnjivati nove generacije. „Njegovo djelovanje je dopiralo dokle su dopirale potrebe ljudi. Smatrao je da njegov kraj može puno bolje”, ističe.
Nakon brojnih pregovora s tadašnjim vlastima i uz pomoć franjevaca, liječnika, dobrotvora i lokalnih zajednica, počeli su polasci vlakova prema Slavoniji, Srijemu i Bačkoj. U njima su bila djeca koja su prvi put napuštala svoj dom bez roditelja, noseći sa sobom tek ponešto odjeće i neizvjesnost onoga što ih čeka. „Podaci kažu kako je 10. rujna 1917. krenula prva skupina iz Mostara. U cijeloj akciji obuhvaćeno je 12 270 djece, ali se pretpostavlja da ih je bilo puno više, čak i do 17 tisuća jer su privatnim kanalima išli put Slavonije. Slavonija je bila bogata, žitnica i otvorena srca”, kaže naš sugovornik.
Po dolasku u Slavoniju djecu su prihvaćale obitelji koje su im otvorile vrata svojih domova. Dijelili su s njima kruh, odjeću i svakodnevicu. Dječaci su pomagali u poljskim radovima, djevojčice u kućanstvu, a svi zajedno dobili su ono što im je u ratom razorenoj Hercegovini nedostajalo – hranu, sigurnost i priliku za odrastanje. „Bilo je sve jako dobro isplanirano za tadašnje doba”, tvrdi Šakota.
Mnogi se nikada nisu vratili u rodni kraj. Fra Marinko naišao je na podatke da je u Slavoniji ostalo oko četiri tisuće djece. Ovdje su zasnovali obitelji, podizali djecu i postali dio zajednica koje su ih prihvatile kao svoje. Njihovi potomci i danas žive diljem Slavonije i Srijema čuvajući uspomenu na pretke čiji je život promijenio jedan hrabri franjevac.
Fra Didak Buntić ostao je zapamćen kao čovjek koji nije brojio prepreke nego ljudske živote. Njegova akcija bila je mnogo više od organiziranog prijevoza djece. Bila je to priča o solidarnosti, povjerenju i spremnosti da se pomogne nepoznatome čovjeku. Tisuće slavonskih obitelji pokazale su tada ono po čemu je ovaj kraj i danas poznat – otvorenost, gostoljubivost i suosjećanje.
Priča o fra Didaku zauzima posebno mjesto i u ovogodišnjoj temi 61. Vinkovačkih jeseni – „Vlak slavonske ravnice” koji je povezivao ljudske sudbine. Doveo je u Slavoniju ljude koji su ovdje pronašli novu priliku za život, a njihove su se priče ispreplele sa šokačkom tradicijom i postale dio identiteta ovoga kraja. Tračnice su nekada značile spas, novi početak i život.
„Hvala Vinkovačkim jesenima koje pružaju tu mogućnost da se ljudi upoznaju s tim čovjekom i s tom akcijom, vezom između Slavonije i Hercegovine gdje se naglašava vrijednost ljudi koji su bili otvorenog srca i primili hercegovačku djecu”, zahvaljuje fra Marinko Šakota.
Neki su se vratili, a neki ostali. Jedan od njih bio je i Nikola Sušac, koji je u vrijeme ove velike humanitarne akcije imao 13 godina. Rođen je u mjestu Cerno kraj Ljubuškog, od oca Mate i majke Mare, kao jedno od šestero djece u obitelji. Nikola se, bez znanja roditelja i fratara, priključio koloni djece koja je odlazila prema Slavoniji. Tek po dolasku u okolicu Zemuna fratri su primijetili da je među njima.
„Napustio je bez pitanja svoje roditelje. Priključio se grupi ljudi koju je vidio i otišao skroz do Zemuna“, kaže sin pokojnog Nikole Antun Sušac Peičić, koji i danas živi u Cerni.
U Zemunu je, na jednom salašu, sa skupinom dječaka proveo nekoliko mjeseci obavljajući teške fizičke poslove. Nakon toga premješten je u Bapsku, gdje je nekoliko godina živio u obitelji Kovačić radeći na poljoprivrednim poslovima u zamjenu za smještaj i hranu. Tijekom tog razdoblja nije pohađao školu, ali je uz pomoć vršnjaka naučio čitati i pisati. Iako je bio u dobrim odnosima s domaćinima, teško je prihvaćao činjenicu da radi isključivo za stan i hranu. Unatoč tomu, s obitelji Kovačić ostao je povezan cijeloga života, a njegovi potomci tijekom Domovinskog rata pružili su im utočište.
Posredstvom svećenika Nikola je potom došao u Cernu, u obitelj Antuna i France Peičić, koji nisu imali djece. Rado su ga primili u svoj dom, a on im je pomagao u obradi velikog poljoprivrednog imanja. Bila je to imućna seljačka obitelj, a Nikola je vrlo brzo preuzeo brigu o gospodarstvu i stekao njihovo potpuno povjerenje.
Godine 1930. oženio se Mandom Kumburić iz Cerne. Nekoliko mjeseci prije vjenčanja obitelj Peičić službeno ga je posinila, pa je Nikola postao njihov zakonski nasljednik. Prije toga zatražen je i pristanak njegovih bioloških roditelja. „Antun i Franca su mu kao vlastitom sinu napravili svatove. Ženidbu biološki roditelji nisu doživjeli“, prisjeća se njegov sin Antun.
Nikola je svojem prezimenu dodao i prezime Peičić. O svojim se posvojiteljima brinuo sve do njihove smrti. Sa suprugom Mandom dobio je kćeri Janju i Francu te sina Antuna. U znak zahvalnosti svojoj je djeci dao imena ljudi koji su mu pružili priliku za novi život.
Vezu s rodnim krajem i rodbinom nikada nije prekidao. Redovito je održavao kontakte s obitelji u Hercegovini te je nastojao svojoj djeci prenijeti ljubav prema kraju iz kojega je potekao.
„Moj otac je u Hercegovini imao dva brata i tri sestre. Ovdje je prihvatio šokački način života. Ljudi su ga prihvaćali i poštovali kao svoga, a Hercegovci su ga također smatrali svojim. Nosio je šokački šešir i štrikanu reklju. I ja sam danas i Hercegovac i Šokac u isto vrijeme. To mi je jako drago. Često sam razgovarao s ocem o njegovim uspomenama na Hercegovinu. Posjetio ju je nekoliko godina prije smrti i bilo mu je drago vidjeti da više nije pusta. Jednom sam ga pitao bi li želio da jednoga dana bude pokopan u Hercegovini. Uhvatio se za glavu, neko vrijeme šutio, a onda rekao kako je najljepše dane proveo ovdje i kako ovdje pripada“, ističe Antun.
Nikola Sušac Peičić preminuo je 1986. godine od posljedica srčanog udara. Njegova supruga Manda nadživjela ga je deset godina. Ostalo je svjedočanstvo jednog vremena, ali i dokaz kako su vlakovi koji su prije više od stotinu godina iz Hercegovine dovozili gladnu djecu u Slavoniju mnogima donijeli ne samo spas, nego i novi dom.
Ako govorimo o djeci koja su se vratila svome rodnom kraju, ne možemo izostaviti potresnu priču Stjepana Sose Maranguna, dječaka koji se nakon deset godina vratio u svoje rodno mjesto. Uz pristanak potomaka pokojnog Stjepana, posebice njegova sina Ivice, svjedočanstvo je prepričao Mario Bušić, inače predsjednik ogranka Matice hrvatske Grude. „Stjepan je jedan od 17 tisuća djece koje je fra Didak Buntić spasio od sigurne smrti glađu. Bilo je tu, osim katoličke, i pravoslavne i muslimanske djece”, uvodi nas u priču Bušić. Fra Marinko Šakota istaknuo je kako su upravo muslimanska djeca dolazila na područje Vinkovaca.
„Stjepan Sosa je izuzet iz Gorice od majke i oca i s osam godina odveden u Slavoniju. Pustili su ga i poslali njegovi roditelji. Stigao je u Slavoniju i smješten je kod jedne obitelji koja ga je prihvatila, prema priči njegovih sinova. On je tu živio, radio u toj obitelji, oni su ga školovali. Osim što su ga hranili i odgajali, on je u Slavoniji završio i maragunski, odnosno stolarski zanat. Do svoje smrti bio je vrhunski stolar”, prepričava Bušić o ovom dječaku koji je jedanaest godina proveo daleko od svoga rodnoga kraja, a svoj nadimak dobio po zanatu.
„Vratio se kao punoljetan mladić, s oko 19 godina. Došao je vlakom do Mostara i krenuo pješice prema rodnoj Gorici, na današnjoj granici s Republikom Hrvatskom, nedaleko od Imotskog. Krenuo je makadamom, ljudi s kolima bi ga povezli. Bilo je to vruće ljetno doba. Stigao je na izvor vode u svome selu odakle su ljudi nosili vodu za svoje obitelji. Sjećao se da se na tome mjestu igrao i prskao vodom u ljetnim danima”, kaže Mario.
Stjepan, kaže, na tom mjestu u kasno poslijepodne nije sreo nikoga. S tog izvora pružala se široka cesta koja je vodila prema kućama u selu. Znao je da je gore u selu negdje i njegova kuća. Ususret njemu išla je starija žena koja je nosila, kako kažu u Hercegovini, prazno burilo za vodu. Kad joj je došao bliže, pozdravio ju je katoličkim pozdravom. Pitala ga je čiji je. On je rekao da se zove Stjepan Sosa i da su ga roditelji poslali s fra Didakom u Slavoniju.
„Žena je ostala kao ukopana. Nije mogla ni riječi izgovoriti, samo je širom otvorenih očiju, bez treptaja i ikakve pometnje, gledala u ovog naočitog mladića. Trajalo je to nekoliko sekundi, a onda je proradila majčinska duša. Pala je na koljena, a iz očiju su joj potekle duge krupne suze. Nije mogla u tom trenutku izustiti nijednu riječ, osim jecaja i plača. Mladiću ništa nije bilo jasno. Kad je žena došla malo sebi, podigla se i zagrlila Stjepana. -Ti si moj sin, moj Stipe, duša materina”, piše Bušić u svojoj kratkoj priči „Fra Didakov Marangun”.
Bušić ističe smjelost fra Didaka da napravi takvu veliku akciju. „Nema kuće koja nije bila zahvaćena glađu. Hercegovci nikad ne mogu dovoljno zahvaliti Slavoncima. Od toga fra Didakova doba, Hercegovina i Slavonija postale su jedno tijelo. Ovaj čin srcem i dušom veže ove dvije hrvatske pokrajine”, ističe Bušić koji i u svome kulturnom djelovanju surađuje s instituacijama u Vinkovcima, Vukovaru i Osijeku. Također, mišljenja je kako će ovogodišnja tema još jače povezati Hercegovinu i Slavoniju.
Svoj prostor dobit će u svečanosti otvorenja 61. Vinkovačkih jeseni i lik fra Didaka Buntića i njegova akcija jer upravo je ona dovela tisuće ljudi odjednom od kojih su neki ostali i zasnovali svoje obitelji. Njegov lik utjelovit će glumac Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru Robert Pehar koji ističe kako je ovo za njega velika čast. Njegovo djelo poznaje u srž jer ovo nije prvi projekt na kojem je radio. „U samom kazalištu radili smo čak tri projekta posvećena ovome čovjeku. Inače sam fra Didaka igrao u raznim prigodama, osobito na Danima fra Didaka Buntića gdje sam i član organizacijskog tima. Oni se održavaju početkom listopada na dan rođenja, 9. listopada. Manifestaciju je potaknuo i organizira fra Marinko Šakota, S KUD-om „Didak” Gradnići iz općine Čitluk režirao sam dvije predstave i one su bile vrlo uspješne”, ističe Pehar koji smatra da je to veliki izazov, ali i osjećaj duga prema tomu velikom čovjeku. Napominje kako nove spoznaje govore da broj djece ide i do 25 tisuća, ako se uzmu u obzir područja Dalmacije, Bosne, Istre.
Treba uzeti u obzir, kaže Pehar, kako to nije jedino fra Didakovo djelo. „On je bio i graditelj, duhovni vođa hercegovačkih franjevaca, ali i politički predstavnik te je djelovao u Skupštini. Također, bio je i učitelj, opismenjavao je Hercegovinu. Inzistirao je na tome da ženska djeca idu u školu pod svaku cijenu jer majka je prvi i glavni djetetov učitelj. Ako je ona nepismena, nemamo što očekivati od djece”, napominje Pehar koji smatra da je fra Didak neiscrpno blago i za povijest i za umjetnost. Postoje namjere da se napravi i film o njegovu liku i djelu jer narod nedovoljno zna o tome.
Također, na svečanosti otvorenja nastupit će i Etno skupina Didak, osam mladih djevojaka koje se ističu očuvanjem tradicije, kulturne baštine i vjerskog identiteta Broćanskog kraja i Hercegovine. Ova skupina usmjerena je na spajanje tradicijskih napjeva sa suvremenim glazbenim izričajem. Široj javnosti postale su prepoznatljive po izvedbama duhovnih pjesama i obradama tradicionalnih skladbi. Također, mogu biti ponosne što su glavni kotač u osnivanju i organizaciji Etnofesta Didak u Hercegovačkom selu pokraj Međugorja. Na Jesenima, 18. rujna, izvest će pjesmu u kojoj je središnja misao zahvalnost fra Didaku Buntiću.
Danas širom Slavonije možemo vidjeti prezimena koja izvorno nisu s ovoga područja. Neki su ostali, ali cilj je bio da se djeca vrate svojim roditeljima ako su bili živi, kako kaže Pehar, zbog izvora, plemena, podneblja iz kojeg su potekli.
Pehar se slaže kako je Buntić bio veliko biće koje je dalo sve od sebe da hercegovačkom narodu bude bolje, što ga je isrcpilo pa je i skončao svoj život suviše brzo. „On nije slao nikakve poslanice, pisma nego je neposredno reagirao. Išao je iz kuće u kuću i tražio gdje je problem. Toga više nemamo i u tome je sva njegova veličina. Nama danas treba takav uzor”, tvrdi. Oni koji su upoznati s njegovim djelovanjem nadaju se kako će Crkva fra Buntića proglasiti blaženim za sva svoja djela.
