Foto:ilustracija
Zanimljivo je i to da škole na otocima od 2013. godine nisu bilježile pad broja učenika. Štoviše, bilježe i mali porast.
U Hrvatskoj mnogi javno iskazuju brigu za djecu u pandemiji i kako će se na njih odraziti privremeni nedostatak druženja zbog online nastave, ali paradoksalno je da nitko ne pokazuje brigu za djecu koja godinama, sama bez vršnjaka, sjede u opustjelim školama i ne pita se s kime se to oni mogu socijalizirati.
U sedam godina izgubili smo 51 tisuću učenika! Čak 405 područnih škola ili više od trećine svih područnih škola (36%) te četiri matične danas imaju jedva do 10 učenika, pokazuju podaci koje smo dobili pretraživanjem Školskog e-Rudnika.
U školi bez vršnjaka
Više od četvrtine matičnih i područnih škola u Hrvatskoj ili njih 631 ima svega od 11 do 50 učenika. Najmanje su stotine i stotine djece u školama bez vršnjaka, a u kombiniranim razredima daleko je više djece koja nemaju ni priliku za dublje socijalne kontakte jer su druga djeca nekoliko godina starija ili mlađa od njih, što je u toj dobi nepremostiva razlika za druženje. Među više od 405 područnih škola s jedva 10 učenika njih više od 170 ima samo do pet učenika! Dok prosječni razredni odjel sada ima 17,2 učenika, u prvim razredima osnovnih škola prosječno je tek 12,8 učenika.
Razvijena Hrvatska, u koju se ubrajaju Zagreb i okolica te gradovi i mjesta uz obalu, ne mora još strepiti zbog ugroženih radnih mjesta, ali onoj opustošenoj, od Slavonije do Like i zaleđa Dalmacije, gori pod petama. U sedam godina četvrtinu učenika izgubile su Vukovarsko-srijemska, Požeško-slavonska i Brodsko-posavska županija, a Sisačko-moslovačka,Virovitičko-podravska i Ličko-senjska županija njih više od petine. Osječko-baranjska županija izgubila je skoro petinu učenika, u apsolutnom broju najviše – 7014 đaka.
– Uz nevjerojatan prirodni pad stanovništva najnegativniji demografski pokazatelj je gubitak 51 tisuću učenika u sedam godina. Njihov nestanak iz škola pokazuje i svu širinu iseljavanja jer učenici koji su otišli s obiteljima čine četvrtinu iseljenih. Još gore od toga što su neke slavonske županije izgubile četvrtinu učenika jest to što gubitak učenika na nekim područjima poput Banovine i Obrovca iznosi i do 40%. Strašno je da preko 400 škola ima manje od 10 učenika i nevjerojatno je da se resorni ministar nije nijednom osvrnuo na taj problem. Nije nama problem online nastava, nego je najveći problem toliki gubitak učenika koji će nužno dovesti i do viška radne snage u obrazovnom sustavu – kaže demograf Stjepan Šterc, voditelj odsjeka za demografiju i iseljeništvo na Hrvatskim studijima.
Zanimljivo je da škole na otocima nisu od 2013. gubile učenike, štoviše bilježe i mali porast.
Josip Burušić, voditelj Centra za istraživanje znanja, obrazovanja i ljudskog kapitala s Instituta Ivo Pilar, ističe da su na fenomen smanjivanja broja učenika ukazali još prije deset godina, kao što su prvi ukazali i na izraženi porast broja zaposlenih učitelja i nastavnika te posljedično nepovoljne prosječne omjere broja učenika i nastavnika.
– Razlozi pada broja učenika uglavnom se vežu uz smanjen broj rođene djece, koji je u odnosu na devedesete pao za više od 15 tisuća djece godišnje, te uz iseljavanje i napuštanje pojedinih sredina. U osnovi oba trenda leže isti razlozi – nepovoljno ekonomsko okruženje, osjećaj besperspektivnosti i nemogućnost stvaranja kvalitetnih životnih uvjeta. Sredine niskog indeksa razvijenosti suočavaju se s ogromnim padom broja učenika te se pitanje rada škola u nerazvijenim sredinama nametnulo kao nacionalno strateško pitanje opstanka života u njima. Obrazovna politika treba čim prije formirati specijalizirani tim stručnjaka koji će sagledati rad škola u nerazvijenim sredinama te ponuditi rješenja. Nužan je jasan stav da se u nerazvijenim sredinama neće zatvarati škole jer su jamac opstanka života u tim sredinama, već da će se osmisliti funkcionirajući modeli primjereni za te sredine i škole – ističe Burušić.
Sve male sredine nisu iste niti se sve suočavaju s gubitkom učenika jer razlika postoji između razvijenih i nerazvijenih. Za primjer ističe Lumbardu na Korčuli koja omogućava stanovnicima kvalitetan život i bilježi porast broja rođene djece i posljedično učenika.
– Paradoksalno je da su iskustva s pandemijom i nastavom na daljinu dodatno osvijetlila i probleme sredina s malim brojem učenika. Postali smo svjesni negativnih posljedica nedostatka fizičkog i socijalnog kontakta učenika i izravnih interakcija s vršnjacima i učiteljima. Sad lakše možemo zamisliti u kakvim se dugogodišnjim uvjetima odrastanja nalaze djeca i učenici u nerazvijenoj sredini, gdje ih ima šest ili sedam u cijeloj školi, i koja i da hoće teško mogu razviti željena socijalna iskustva i vještine kao njihovi vršnjaci u drugim sredinama. Oni zaslužuju dodatni trud i programe temeljene na suvremenim rješenjima i tehnologijama koje će im u životu pružiti jednake mogućnosti i šansu. I poruku kako ćemo im promijeniti školu, obrazovne programe i pristupe, a ne poruku kako ćemo im zatvoriti školu jer ih ima malo – govori Burušić.
Kolaps radnog sustava
Demograf Marin Strmota s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu zaključuje:
– Hrvatska s gubitkom stanovništva ide nizbrdo što vuče za sobom ekonomske posljedice, kolaps zdravstvenog, radnog sustava i pad mirovina. Gubitak učenika i zatvaranje škola najveći je simbol demografskog raspada zemlje. Prijatelj koji radi u školi u zaleđu Dalmacije kaže mi da nikad nisu imali manje djece i da će morati ići na kombinirane razrede. Za razliku od razvijenih zemalja koje imaju podjednaku kvalitetu života u gradovima i ruralnim prostorima i svu potrebnu infrastrukturu i normalno im je da žive u mjestima izvan gradova, nama je ruralno sve što je od grada dalje od 10 kilometara. Dok druge zemlje govore o ekonomskom rastu nakon pandemije, volio bih vjerovati da i nas čeka taj scenarij, a ne onaj na koji nas je, nažalost, povijest naučila.
Još 1993. bilo je tu 40 učenika, sad ih je troje
Tea Čujko ide u drugi razred, a Gabrijel Čujko i Matija Požgaj u treći. Jako su dobri prijatelji, dječaci rado zavire u likovni rad svoje prijateljice, a Tea strpljivo sluša što njezini prijatelji uče u trećem razredu.
Oni su jedini učenici usvojoj školi u Šišljaviću u okolici Karlovca. A škola je katnica koja može primiti daleko više učenika; zgrada je energetski obnovljena, imaju računala, internet, školsko dvorište… sve to u mjestu na pola puta između Karlovca ili Zagreba. Mjesto ima sve, ali nema mladih obitelji s djecom.
– Kada sam 1993. godine počela raditi u ovoj područnoj školi, bilo je 40-ak učenika, ali zadnjih desetak godina taj broj djece osjetno opada i sada smo na troje mališana – kaže Snježana Zorbas, učiteljica u Područnoj školi Šišljavić.
Do prošle godine s njom je bila još jedna učiteljica, ali ove je školske godine prešla u matičnu Osnovnu školu Rečica.
– U Rečici se situacija zadnjih godina pomalo popravlja. Bili smo škola sa 116, a sada imamo 84 učenika; imali smo do 15 prvašića, a sada ih je koliko je prstiju jedne ruke. No vidimo pozitivne pomake u mjestu; dosta je mladih ljudi ostalo živjeti u Rečici, imaju sve češće po troje djece i vidimo “svjetlo na kraju tunela”. No u Šišljaviću jednostavno nema mladih obitelj s djecom – kaže Dijana Perišin, ravnateljica OŠ Rečica.
Ravnateljica objašnjava da, uz pomoć Grada Karlovca, pokušavaju stvoriti uvjete roditeljima da ostanu živjeti u Rečici ili Šišljaviću pa završavaju projektnu dokumentaciju za vrtić koji bi se gradio pri školi u Rečici za oko 44 mališana iz okolnih naselja, a planiraju organizirati i dnevni boravak, jer to roditeljima najviše nedostaje. (Snježana Bičak)
Potres na Banovini otjerao šestero školaraca
Cijelo vrijeme pandemije koronavirusa Područna škola Graboštani u općini Majur nastavu je provodila uživo, a učenika je bilo pet, od 1. do 4. razreda, te su imali jednu učiteljicu.
– Oni su stalno imali neometanu nastavu u svojoj školi jer ih je malo. To je bila ta prednost – govori Medina Omerović Pužar, ravnateljica njihove matične škole OŠ Davorina Trstenjaka u Hrvatskoj Kostajnici. Istaknula je kako su u školu u Graboštane dolazili učitelji informatike, engleskog jezika i vjeronauka.
Škola u Graboštanima od oslobađanja u Oluji nikada nije imala puno učenika, no i taj mali broj se konstantno smanjivao zbog odumiranja Banovine. Još 2015. bilo je osam učenika uz dvoje učitelja, a ove školske godine, do 29. prosinca bilo ih je šestoro uz jednu učiteljica. No katastrofalni potres školu u Graboštanima učinio je neupotrebljivom. –
Nažalost, škola je stradala u potresu te su sada ta djeca prebačena u matičnu školu u Kostajnici. Sad ih je petero jer je poslije potresa jedna učenica otišla s obzirom na to da joj mama radi u drugoj školi pa je vodi sa sobom – pojašnjava ravnateljica koja dodaje kako su Graboštanci i u matičnoj školi u zasebnom razredu sa svojom učiteljicom, no sada je ipak veći kontakt s ostalim učenicima.
No povratak je najveći problem, dio tamošnje škole mora se srušiti jer je opasan za ljude, a nakon rušenja mogao bi se popraviti dio škole s učionicom, kuhinjom i zbornicom. No pitanje je hoće li se veliko ulaganje za nekoliko učenika isplatiti. (Danijel Prerad)
Ovo ljeta tu će se posljednji put oglasiti školsko zvono
U Područnoj školi fra Kaje Adžića u Zarilcu ovog će se ljeta posljednji put oglasiti školsko zvono. Mali Ivan Bosanac pohađa četvrti razred i zadnji je učenik ove škole, a na jesen kreće u peti razred i seli se u matičnu školu.
Njegov učitelj Dražen Maričević nastavit će raditi u nekoj drugoj školi.
– Već 31 godinu radim u prosvjeti, ali ovo mi je prvi put da radim sa samo jednim učenikom. Čak smatram da je to idealno za to njega, jer nastava se provodi samo za njega i sadržaj predviđen nastavnim planom i programom prilagođava se njemu – kaže Maričević, koji svakodnevno putuje iz Požege i svaki dan prevali 50 kilometara.
Bez obzira što ima samo jednog učenika, nastava u školi u Zarilcu dobro je organizirana: Matej uči strani jezik i vjeronauk, dolaze mu još dva učitelja, škola ima spremačicu, objekt se održava, trava se kosi.
– Zarilac nikada nije bio velika škola, ali imao je četiri manja razreda. Nažalost, selo je malo, većina ljudi je otišla i djece više nema – kaže ravnatelj škole Hrvoje Galić, koji je prije 20 godina počeo raditi u Pleternici, a OŠ fra Kaje Adžića tada je brojila gotovo 1400 učenika.
Danas ih upola manje. Na upit kamo su nestala djeca ravnatelj ilustrativno odgovara kako ih je neposredno uoči Uskrsa troje otišlo u Luksemburg, a sada ih se još troje sprema za Njemačku… (Vedran Balen)
Izvor: vecernji hr
