Je li se Hrvatskoj isplatilo ući u Europsku uniju?

0
85

Euro i Schengen kao dva finalna koraka u hrvatskom priključenju Europskoj uniji

Uvođenje eura neće riješiti niti jedan strukturni problem, to mogu samo reforme, već godinu dana ponavlja Maruška Vizek s Ekonomskog instituta Zagreb, i to je činjenica koju će još trebati često ponavljati do dana uvođenja eura, a onda i dalje sve dok ne prestanemo osjećati teret neprilagođenog, u prošlosti zamrznutog sustava.

Godinu dana prije najavljenog ulaska u eurozonu, uspije li Vladin financijsko-ekonomski tim Hrvatsku zadržati podalje od ekonomskog klizišta, rasprava o našoj spremnosti za usvajanje zajedničke europske valute pomalo je umrtvljena neuspjehom suverenista i njihovih saveznika da referendumom miniraju brzi ulazak u eurozonu, ali bilo bi pretjerano reći da je izgubila na aktualnosti.

Tisuću puta dosad čuli smo da Hrvatska još nije spremna za uvođenje eura i da bi preuzimanje zajedničke europske valute umanjilo hrvatsku konkurentnost i smanjilo mogućnost upravljanja ekonomskom politikom u kriznim razdobljima. Od toga, točna je samo prva konstatacija: da, Hrvatska nije spremna za uvođenje eura, ali neće to niti biti sve dok se ne priključi eurozoni. Navikli smo na te naknadne korake koji nas uvijek zadrže negdje pri začelju.

Danas to nekome može zazvučati heretički, ali Hrvatska ekonomski nije bila spremna ni za odvajanje od bivše države jer time je izgubila veliko tržište spremno i za “manje savršene” proizvode kakvi nikada nisu mogli konkurirati bogatoj ponudi na Zapadu. Danas su vodeći hrvatski izvozni partneri Njemačka i Italija, a kvaliteta proizvoda i učinkovitost proizvodnih procesa kod uspješnih su se izvoznika izjednačile s kvalitetom i produktivnošću njihovih europskih konkurenata. Onima lošijima, sudbinski vječno nespremnima, i dalje je ostao izvoz na ex-YU područje, samo što se danas i tamo susreću s jakom konkurencijom s istoka.

U stvarnom životu, Hrvatska je euro usvojila odmah kada je uveden i kada je na domaćem tržištu naslijedio njemačku marku u kojoj se računalo sve, od mjesečnih plaća do stambenih kvadrata. Banke i država posuđivale su i zaduživale su se prvo u marki, a poslije u euru. Možda ne institucionalno, ali hrvatska ekonomija euroizirana je u svojim najtanjim kapilarama. Neslužbeno, ali praksa nikada ne priznaje politikom diktirane formalnosti. Zato što je tako, država je izgubila valutu kao alat ekonomske politike, ako je takva mogućnost ikada uopće postojala (jer marka je zapravo bila naša glavna valuta i u bivšoj državi).

Formalno, ulaskom u EU preuzeli smo i obavezu usvajanja eura i za sve nas dobro je da se to dogodi brzo. Euroizirana ekonomija tjera nas na čvrstu disciplinu eurozone, ali sve dok i sami ne uvedemo euro, dobrobiti zajedničke valute ostaju izvan hrvatskih granica.

Uvijek je, naravno, moguće postaviti “temeljno pitanje”: je li se Hrvatskoj isplatilo ući u Europsku uniju? Danas, međutim, samo slijepi i gluhi ne vide jasan odgovor.

Kad smo u srpnju 2013. nakon deset godina pregovora (i više, uključimo li u brojač razdoblje Vlade Ivice Račana kada su zategnuti odnosi s haaškim sudištem paralizirali hrvatske pregovore s Bruxellesom) napokon stigli u EU, ukupna štednja na računima hrvatskih banaka vrijedila je 151 milijardu kuna. Danas, pandemiji usprkos, taj iznos prelazi 232 milijarde kuna. Sigurno je nešto tome pridonijela sama pandemija jer manje je mjesta, a i povoda za trošenje, ali sama činjenica da se štedi, sugerira i da se ima od čega uštedjeti, što je pomak nabolje.

Nije to jedini benefit od priključenja Uniji. Ulazak u EU pomogao je ekspanziji hrvatskog turizma, prije svega širenju tog sektora i u unutrašnjost države, što je dovelo do ljetne eksplozije prihoda od PDV-a i zbog čega se za prosječnih 70 posto povećala vrijednost nekretnina. Prosječne plaće porasle su od 2013. do danas 27 posto, prosjek mirovina podigao se s 2460 kuna 2013. na 2582 kune ove godine (što nije značajno, ali današnje mirovine temelje se na uplatama iz proteklih 40 godina). Hrvatska je od 2013. do sredine studenoga ove godine u proračun Europske unije uplatila 29,88 milijardi kuna, a povukla 79,70 milijardi kuna. Prosječna kamata na stambene kredite na dan hrvatskog ulaska u EU bila je 6,45 posto, a na kraju listopada 2021. spustila se, unatoč pandemijskom riziku, na 3,16 posto, s time da se novi stambeni krediti odobravaju s kamatom nižom od 2,80 posto. U pravilu skuplji, gotovinski krediti spustili su se s 9,48 posto na 6,11 posto kamate, s daljnjom tendencijom pada.

Financijska računica, znači, prilično je jasna. Usprkos činjenici da je Hrvatska u EU ušla u trenutku dotad najveće krize Unije i unatoč kroničnoj kadrovskoj potkapacitiranosti domaće političke (ali i korporativne, menadžerske) garniture, koja nije znala iz ulaska u EU izvući maksimum, Hrvatska je financijski zdravija nego što je bila 2003. godine. Da nije, teško bi podnijela šok koji je donijela pandemija, a većina Vladinih financijskih potpora ne bi bila moguća.

Vlada je u ministru Zdravku Mariću dobila dobrog šefa državnih financija, ali, nažalost, izostala je potpora ostalih sektora. Da su provedene strukturne reforme sustava (a prvi ih je najavio još Nikica Valentić u svojem premijerskom mandatu 1993. – 1995.), hrvatski ukupni rezultat bio bi vjerojatno značajno bolji.

Sam ulazak u Europsku uniju nije riješio niti jedan hrvatski strukturni problem. Uprava, pravosuđe, ali i struktura ekonomije koja se dugo opirala privatnom sektoru, nisu slijedili ritam dozrijevanja tranzicije.

Hrvatska konkurentnost ne ovisi o tečaju kune i eura, nego o lokalnoj osposobljenosti za upravljanje, kako državom tako i državnim ili privatnim biznisima. Tamo gdje su se upravljačke vještine podigle na europsku razinu, rezultati su već danas opipljivi. Hrvatski kreditni rejting spustio se na razinu financijskog otpada u jesen 2012. kada tri najveće agencije (Fitch Ratings, Moody’s i Standard & Poor’s) nisu nazirale pomak nabolje. Sredinom 2014., godinu dana nakon hrvatskog ulaska u EU, umjesto očekivanog rasta rejting je potonuo još stepenicu niže jer su agencije ocijenile kako hrvatska Vlada nema kapacitet da zemlju izvede iz produljene krize. Tek na kraju 2018., kada su se uvjerili u sposobnost ministra Zdravka Marića da upravlja dugom i proračunom i kada se pokazalo da takav ministar financija ima podršku premijera, analitičari agencija počeli su hrvatski rejting gurati naviše. Današnja razina BBB, najviša dosad, izravni je rezultat povjerenja investitorske zajednice u stabilnost hrvatskih državnih financija, ali i potvrda da je Hrvatska ulaskom u finalnu fazu uvođenja eura napravila ključan iskorak za podizanje povjerenja.

Za razliku od ulaska u eurozonu, koji se na kraju ipak svodi na tehničke detalje dogovora središnjih banaka i ministara financija te njihovu provedbu, ulazak u schengenski prostor, naznačen kao drugi najvažniji cilj Vlade Andreja Plenkovića, složenije je pitanje jer zadire duboko u međusobne odnose članica EU. Pristupanje Schengenu nije samo tehničko pitanje, nego i politička odluka koja se donosi u Vijeću Europske unije, a ona mora biti usvojena jednoglasno.

Tu, međutim, Hrvatska ima problem.

Nijemci i Francuzi “udruženi protiv svih” krenuli su u proljeće 2011. u ofenzivu spašavanja eurozone, ali i same Europske unije. Uspjeli su, time su usput neutralizirali i loš utjecaj britanske politike na Bruxelles, a Njemačku i Francusku doveli u poziciju ključnih koordinatora europskih politika. Tada je ponovno zaživjela rasprava o “dvobrzinskoj” Europi s čvrstom jezgrom i regulatorno omekšanom periferijom te o čvršćem fiskalnom povezivanju zemalja koje ostaju unutar eurozone. Sve to tada je ubrzalo put Ujedinjenog Kraljevstva prema Brexitu, ali nisu Britanci jedini kojima je zasmetao njemačko-francuski tehnokratski pristup revitalizaciji postkrizne Unije.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron nedavno je u Zagrebu podržao hrvatski ulazak u schengenski prostor. On i hrvatski premijer Andrej Plenković složili su se da Schengen treba reformirati te da će tome “Hrvatska kao buduća članica dati svoj doprinos”.

Francuskoj je hrvatski glas važan i po pitanju nuklearne energije, i po pitanju odnosa prema budućem europskom proračunu i o Paktu o stabilnosti i rastu. To su elementi gdje će Hrvatska usklađivati svoju politiku s Parizom, a Pariz će usklađivati svoju politiku s Berlinom i Rimom gdje je nedavno potpisan sporazum o suradnji Italije i Francuske. Domaća je procjena da će Hrvatska svoju politiku time vezati uz samo srce Europske unije, što je u optimističnom scenariju automatski stavlja i na brži kolosijek “dvobrzinske EU”.

Izjave koje stižu iz hrvatskih službenih krugova uglavnom su optimistične: Vlada očekuje da bi pravni postupak donošenja formalne odluke za pristupanje Schengenu mogao početi već u prosincu ove godine, na kraju slovenskog predsjedanja EU, a da bi konačna odluka mogla biti donesena tijekom francuskog predsjedanja u prvoj polovici sljedeće godine. Pitanje je, međutim, jesu li ta očekivanja realna.

Točno je da su i Europska komisija i Europski parlament već potvrdili da je Hrvatska spremna za Schengen. Točno je i da se u posljednjih godinu dana u Hrvatskoj broj nelegalnih prelazaka granice smanjio za 38 posto, što, kažu domaći službeni izvori, dodatno potvrđuje da je hrvatska policija spremna čuvati i vanjske granice Europske unije. Upravo tu, međutim, neke od utjecajnih država vide problem.

U koalicijskom ugovoru na kojem počiva nova njemačka vlada stoji da koalicija “kod budućih proširenja schengenske zone posebnu pažnju, osim postojećih sigurnosnih kriterija, želi posvetiti i pridržavanju načela vladavine prava i humanitarnih standarda”. Njemački državni radio Deutsche Welle nedavno je izašao s tezom kako je izravan povod ubacivanju “vladavine prava i humanitarnih standarda” u koalicijski ugovor upravo trenutačna situacija na hrvatskoj istočnoj granici. Tijekom koalicijskih pregovora SPD-a, FDP-a i Zelenih diskutiralo se, navodno, i o ilegalnom nasilnom vraćanju migranata u BiH, odnosno nehumanom postupanju hrvatske policije prema izbjeglicama i migrantima. Cilj je smanjenje broja takozvanih neregularnih migracija, a s druge strane etablirati humaniji pristup migrantima i otvoriti legalne mogućnosti za dolazak onih ljudi kojima je potrebna zaštita. Nitko ubuduće ne bi trebao umrijeti na europskim vanjskim granicama, poruka je nove koalicije koja vodi Njemačku.

Tome srodna, iako uvijenija, bila je i poruka nizozemskih diplomata da Nizozemska “danas nije spremna potvrditi primitak Hrvatske u Schengen jer ima tehničku vladu”. Točno je da Nizozemska od ožujskih izbora još nije uspjela sastaviti vladu, no nizozemski zazor od širenja Schengena nije nešto što možemo smatrati novim. Odnos policije prema ilegalnim migrantima bilo gdje na vanjskim granicama EU oduvijek je bolna točka na kojoj se lome stavovi o europskoj sigurnosti i humanosti.

Euro i Schengen dvije su ključne točke kojima se zatvara proces hrvatskog priključivanja EU, koje, sve dok se ne riješe, Hrvatsku za briselskim stolom ostavljaju na tvrdoj pripravničkoj klupi. Vlada ih je zato postavila kao prioritet svojeg mandata. Sljedeći ili, još bolje, usporedan korak je barem jednako toliko čvrst rad na podizanju produktivnosti i kvaliteti isporučenog proizvoda u održivim uvjetima rada. To pretpostavlja kvalitetan kadar na vrhu države, dobar menadžment u biznisu, značajno drukčiji od današnjeg, ali i značajno višu radnu etiku. Sve to preduvjet je da bismo se znali koristiti povlasticama eura i Schengena i da možemo reći kako smo napokon dosegli točku prema kojoj smo krenuli 1991. Nakon toga put prema razvoju EU je zajednički.

Piše: Viktor Vresnik, kolumnist Jutarnjeg lista