Spektakularnim otvorenjem 61. Vinkovačkih jeseni Vinkovci su još jednom postali velika pozornica hrvatske tradicije, kulture i identiteta. Gotovo tri stotine izvođača, među kojima brojni glumci, članovi kulturno umjetničkih društava i tamburaši, uz konjske zaprege i raskoš slavonske baštine, oduševili su publiku na vinkovačkom korzu i gledatelje pred malim ekranima diljem Hrvatske.
Uz dojmljiv scenski prikaz, posebnu pozornost privukao je govor vinkovačkog gradonačelnika Josipa Romića. S pozornice u središtu najstarijega europskog grada Romić je govorio o Slavoniji, njezinim ljudima, hrvatskom zajedništvu, odgovornosti prema generacijama koje dolaze i odnosu prema vlastitoj zemlji. Bio je to govor u kojem su Vinkovačke jeseni dobile širi smisao od same proslave tradicije.
Romić je svoju priču započeo stihovima Matije Antuna Reljkovića koji je Slavoniju prije više od dva i pol stoljeća nazivao plemenitom zemljom. Upravo je riječ plemenitost postala nit njegova govora. Plemenitost zemlje koja je stoljećima hranila svoje ljude, sela i gradova koji su sačuvali pjesmu i običaje, a ponajprije ljudi koji su znali napraviti mjesto za stolom, pružiti ruku i pomoći čovjeku kada mu je pomoć bila najpotrebnija.
Govoreći o generacijama Hrvata koje su tijekom povijesti pristizale u Slavoniju iz različitih dijelova zemlje, podsjetio je na prostor koji je mnogima postao novi dom. Slavonska ravnica predstavljena je kao mjesto rada, odricanja, stvaranja i ljudske solidarnosti.
Prisjetio se vlastitoga pradjeda koji je još kao dijete, zahvaljujući fra Didaku Buntiću, spas i priliku za novi život pronašao upravo u Slavoniji. Osobnu obiteljsku priču povezao je s iskustvom mnogih obitelji kojima je slavonska zemlja kroz povijest otvorila vrata.
„Velika si, Slavonijo moja“, poručio je Romić, govoreći o zemlji koja je znala primiti čovjeka koji je napustio svoj dom i pomoći mu da izgradi novi.
Iz te povijesne i osobne priče izrekao je središnju poruku ovogodišnjih Vinkovačkih jeseni. Ljudi koji su dolazili u Slavoniju donosili su dio vlastitoga zavičaja. Dolazili su iz različitih krajeva, a pripadali istom narodu. Zajedništvo je pritom predstavio kao snagu zahvaljujući kojoj su ostvarivani veliki ciljevi i prevladavana teška vremena, ali i kao odgovornost prema zemlji i budućim generacijama.
Upravo je odgovornost prema budućim generacijama zauzela važno mjesto u njegovu govoru.
Romić se pritom oslonio na riječi još jednoga velikog Vinkovčanina, Josipa Kozarca: „Čovjek da unaprijedi svoj narod, treba da bude sluga svoje zemlje.“
Ta je Kozarčeva misao postala temelj poruke koja je nadrasla samu svečanost otvorenja.
Za Romića ljubav prema zemlji dobiva puni smisao kroz služenje toj zemlji, njezino čuvanje, rad, stvaranje i obvezu da generacijama koje dolaze ostane bolja nego što je bila prije nas. Jednaku važnost dao je očuvanju svijesti o vlastitom identitetu. Djeci, poručio je, valja prenijeti svijest o tome tko su, naučiti ih poštovati svoje korijene, voljeti vlastiti dom i pružiti ruku drugome.
Upravo u tome smjestio je i smisao Vinkovačkih jeseni.
Najveća hrvatska manifestacija tradicijske kulture u njegovu govoru postala je godišnje okupljanje oko vrijednosti koje smatra neprocjenjivima za hrvatski narod. Mjesto sjećanja na generacije koje su ovom zemljom hodale prije nas, prostor u kojem se kroz pjesmu, nošnju i običaje iznova prepoznaje vlastiti identitet.
A onda je izgovorio rečenicu koja je možda najbolje sažela njegov pogled na Vinkovačke jeseni.
Na ulicama najstarijega europskog grada, poručio je, valja „još jednom pokazati kako izgleda Hrvatska kada je na okupu“.
Time je Vinkovce večeras postavio kao pozornicu puno šire priče. Priče o Hrvatskoj sastavljenoj od različitih zavičaja, obiteljskih sudbina i običaja koje povezuju pripadnost, nasljeđe i odgovornost prema budućnosti.
Ovogodišnje Vinkovačke jeseni Romić je posvetio i svima koji su tijekom života krenuli u nepoznato s nadom u bolji život, onima koji su u Slavoniji pronašli novi dom, kao i ljudima koji su ih dočekali.
Veličinu čovjeka pritom je vezao uz spremnost da pomogne drugome.
Iz središta Vinkovaca tako je poslana poruka o Hrvatskoj povezanoj među svojim ljudima, svjesnoj svojih korijena i snažnoj u zajedništvu.
Završetak govora donio je i njegovu najsažetiju poruku o odnosu prema domu i zemlji.
„Čuvajmo jedni druge. Čuvajmo svoj dom. Volimo svoju zemlju ne samo riječima, nego djelima. I nikada ne zaboravimo koliko možemo kada smo zajedno.“
