U srijedu je Uprava hrvatske industrije šećera (HIŠ) službeno potvrdila da se prerada šećerne repe i proizvodnja šećera, nakon tvornice šećera Virovitica, ove godine neće odvijati u osječkoj Tvornici šećera, već isključivo u županijskoj Sladorani.
O tome kako je i zašto donesena ova odluka te o situaciji na domaćem i svjetskom tržištu šećera, proizvodnji šećerne repe i još mnogo toga, razgovarali smo sa Željkom Zadrom, predsjednikom Uprave Hrvatske industrije šećera.
Zaštita radnika
Koliko je radnika u osječkoj tvornici šećera bilo stalno zaposleno, koliko sezonskih radnika i koliko je kooperanata tvornica surađivala?
– U osječkoj tvornici HIŠ-a bilo je stalno zaposleno 203 radnika, a u kampanji šećerne repe koristili smo i pedesetak sezonskih agencijskih radnika. Što se tiče podizvođača, proizvođača šećerne repe, od prošle godine imamo jedinstvenu uslugu sirovina na razini HIS-a koja pokriva cijelo polje. Tradicionalno, većina poljoprivrednih tvrtki naslonila se na osječku tvornicu, kojoj je repa važna kultura u plodoredu. Međutim, posljednjih se godina povećava i broj manjih proizvođača, obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Bez obzira na prethodno mjesto isporuke šećerne repe na preradu, nastavlja se suradnja sa svim kooperantima, kao i bez obzira jesu li veliki ili mali proizvođači. Svi su nam potrebni kako bismo zadržali i, nadam se, ojačali sirovinsku bazu u Hrvatskoj.
Koji je broj radnika otišao s otpremninama, koliko će otići na biro ili su prihvatili raditi u županijskoj Sladorani?
– Do sada je uz poticajne otpremnine oko 80 radnika napustilo osječki proizvodni centar HIŠ-a, a niz radnika izrazilo je interes za nastavak rada u HIŠ-u u našem županijskom proizvodnom centru, gdje će se na jesen ove godine prerađivati šećerna repa godina. Otpremnine koje smo isplatili dvostruko su ili gotovo dvostruko veće od zakonski propisanih. Zapravo, za svaku smo osobu razmotrili sve što bi se moglo uzeti u obzir kako bi se pronašlo rješenje za zaštitu interesa radnika. Da nije tako, onda sigurno ne bismo mogli razgovarati o dogovorenim odlascima i ispravljanju otpremnina, maksimalno mogućih u ovom najtežem razdoblju hrvatske, ali i cijele europske industrije šećera. U pogonu Hrvatske šećerne industrije u Osijeku ostaje 30-ak radnika koji će i dalje raditi na pakiranju i otpremi šećera iz silosa.
Je li sigurno raditi u županijskoj Sladorani s obzirom na to da je u predstečaju?
– Imovina Hrvatske industrije šećera na sve tri lokacije, u Virovitici, Osijeku i Županji, vlasništvo je HIŠ-a i potpuno je odvojena od predstečajnog postupka. Dakle, sva imovina je u HIS-u i može normalno raditi. Prošle smo godine u dvije tvornice šećera proizveli 126.000 tona šećera, a sada ćemo proizvoditi približno iste količine u jednoj tvornici šećera. Vjerujemo da ćemo ovim potezom, koliko god nepopularan bio, ipak spasiti industriju šećera. Za hrvatsku industriju šećera, koja je dioničko društvo s poznatim vlasničkim udjelima, u tom pogledu nema promjena. Svi naši napori i dalje će biti usmjereni na jačanje postojećeg sustava kako bi bio otporan na neke nove moguće krize poput one uzrokovane poremećajem nakon ukidanja proizvodnih kvota 2017. godine. Vjerujemo da je dostignuta granica izdržljivosti koju sektor šećera na razini Europske unije može podnijeti. U posljednje dvije godine prestalo je s radom deset pogona za preradu šećerne repe, a proizvodnja je smanjena u odnosu na rekordnu 2017. godinu za oko pet milijuna tona. Nema više viška europskog šećera i ako to ne prestane, tada bi opskrba šećerom postala upitna. Šećer se i dalje konzumira, a budući da je Hrvatska u regiji deficita, vjerujem da budućnost industrije nije upitna.
Ulaganja
Koliki su iznosi zajedničkih ulaganja tri hrvatske tvornice šećera i što je uloženo?
– Procijenili smo da su ulaganja u tri tvornice premašila milijardu kuna. U posljednjem petogodišnjem ciklusu većina tih ulaganja otišla je u biološka postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda, gotovo petina te količine. Uz to, čak je i u razdoblju prije pristupanja Hrvatske EU puno uloženo u modernizaciju postrojenja za preradu repe i preradu sirovog šećera od trske, ulaganja u smanjenje potrošnje energije i onečišćenja (novi otpad), kvalitetu finalnih proizvoda , izgradnja novih stanica za prihvat i čišćenje repe, uređaja za pelete s rezancima, novih instalacija, automatizacije upravljanja postrojenjima, zatim novih pogona za pakiranje, laboratorijske opreme. Puno toga potvrđuje da je iz razdoblja poslovnog uspjeha i izvrsnih izvoznih rezultata većina zarade dalje reinvestirana kako bi se osiguralo dugoročno poslovanje.
Koliko ste hektara ove godine uspjeli ugovoriti pod šećernom repom, i na koliko još repe računate (iz Mađarske, Vojvodine …)?
– Ugovaranje još nije sasvim završeno, a ima još nekoliko tjedana do sjetve, vidjet ćemo kako će se razvijati vremenski uvjeti. Mislim da sigurno možemo računati na isto područje u Hrvatskoj kao i prošle godine, jer će visoki troškovi prijevoza vjerojatno biti nešto manji iz susjedne Mađarske. Očekujemo nastavak suradnje sa slovenskim proizvođačima (oko 150 ha), koji imaju znanje i iskustvo, a nakon zatvaranja tvornice šećera u Sloveniji do prije nekoliko godina uopće nisu proizvodili repu. Očito je da je ovo kultura koja poljoprivrednicima puno znači u plodoredu i donosi im siguran i pristojan prihod.
Unatoč izdašnim potporama, poljoprivrednici ne žele sijati šećernu repu. Zašto? Neki kažu da je nabavna cijena vrlo nestabilna i često se mijenjala u samoj kampanji. Je li to točno? Koliko je poticanje nerada od strane EU “sponzoriralo” to, tj. poticaji za odmor zemlje, “ostavljajući je neobrađenu”?
– Gotovo ste sve u svom pitanju rekli u kratkom opisu poticajne politike EU. Nije naš posao žaliti se na pomoć koja dolazi iz “kuhinje” europske poljoprivredne politike, jer smo svjesni da smo puno koristili od te pomoći u našoj poljoprivredi. Naravno, neki više, a neki manje. Ono što je, naravno, zabrinjavajuće jest mogućnost zlouporabe tih potpora, posebno ako nisu usmjerene na stvaranje dodane vrijednosti. Očito je da ovo zbunjuje i javnost i poljoprivrednike. Moram reći da su naše Ministarstvo poljoprivrede i Vlada Republike Hrvatske, u granicama onoga što je moguće prema tim europskim pravilima, maksimalno ispravno uzeli u obzir specifičnosti i potrebe proizvodnje šećerne repe. Gotovo sva podrška u našem sektoru posljednjih je godina usmjerena na proizvođače, što je sasvim opravdano.
Što se tiče otkupnih cijena, moram reći da kao industrija svake godine plaćamo cijene koje su veće od europskog prosjeka za usporediv sadržaj šećera od repe. Već nekoliko godina imamo poseban dodatak cijeni koji se odnosi na kretanje cijene šećera, što je potvrda partnerstva koje godinama imamo s proizvođačima. Promjena cijene koja se dogodila u jednom trenutku nakon što je prisiljen najveći cjenovni pogodak, zbog promjena na tržišnim okolnostima, o čemu smo se zajedno dogovorili. Čak i nakon te promjene cijena je bila 10-15% viša nego u EU, ali najvažnije je da se svake godine u cijelosti isplaćivala i da sve ove godine nije bilo apsolutno nikakvog duga prema proizvođačima repe. Prošle smo godine svim malim i srednjim proizvođačima u potpunosti isplatili pred Božić, što je, vjerujem, jedini takav slučaj u Europi.
Ovaj je primjer primjer dobre prakse i komunikacije koju održavamo s proizvođačima kojima je naš tim stručnjaka na raspolaganju danonoćno. Vjerujemo da je ova pomoć pridonijela činjenici da se u pogledu agronomskih postignuća možemo ponositi time kako smo prošle godine premašili europski prosjek. Bilo da se radi o prinosu šećera po površini (gotovo 11 tona po hektaru), ili o prinosu repe, oko 75 tona / ha.
“Carinske carine”
Kao poteškoće u poslovanju, osim nedostatka sirovina, nelojalna tržišna konkurencija, tj. ulaskom na naše tržište šećera po cijeni ispod bilo koje tržišne logike, također se spominje plaćanje visokih naknada (penala) za ispuštanje CO2 u atmosferu. O čemu se točno radi?
– Poseban problem hrvatske i ostalih industrija šećera u EU odnosi se na obvezu uravnoteženja emisija CO2, koje spada u područje politike zaštite okoliša, za što se ove godine uvode nova i rigoroznija pravila. Dodjela jedinica besplatne emisije i dalje se smanjuje, što će značiti ogroman dodatni trošak za industriju poput naše koja s velikom nominalnom snagom postrojenja (više od 20 MWh). Uz sva ulaganja industrije u smjeru smanjenja emisija stakleničkih plinova, ne vidimo da bez podrške svih naših postrojenja u Hrvatskoj nema puno, takva razina emisija može se osigurati u kratkom vremenu neće zahtijevati dodatne kupnje. ETS europsko tržište. Od pristupanja Hrvatske EU, kada je cijena 1 tone emisije CO2 bila oko 6 eura, do 2018. nije bilo značajnijeg povećanja (u prosjeku 9 eura u razdoblju 2016.-2018. ). Nakon toga dolazi do eksplozije, posebno s kraja 2020. godine, nakon što je potvrđen europski “Zeleni ugovor”. Posljednja cijena od ovog tjedna je gotovo 40 eura po toni CO2, što je gotovo sedam puta više nego kad smo ušli u Uniju. To je ogroman udarac, a metodologija izračuna takva je da je istina da upotreba ugljena postaje vrlo velik problem jer je faktor emisije znatno veći nego za plin. Međutim, čak ni emisije izgaranja plina ne mogu se uklopiti u dodijeljene slobodne jedinice. Ovo je užasan problem za koji nitko ne može točno predvidjeti kamo će ih odvesti brojni industrijski pogoni smješteni u Europi danas. Jedino učinkovito rješenje je tzv. carinska carina za uvoz proizvoda iz onih neeuropskih zemalja u kojima ne postoje takva rigorozna klimatska pravila i industrijske obveze. posebno od kraja 2020. godine, nakon što je potvrđen europski “Zeleni ugovor”. Posljednja cijena od ovog tjedna je gotovo 40 eura po toni CO2, što je gotovo sedam puta više nego kad smo ušli u Uniju. To je ogroman udarac, a metodologija izračuna takva je da je istina da upotreba ugljena postaje vrlo velik problem jer je faktor emisije znatno veći nego za plin. Međutim, čak ni emisije izgaranja plina ne mogu se uklopiti u dodijeljene slobodne jedinice. Ovo je užasan problem za koji nitko ne može točno predvidjeti kamo će ih odvesti brojni industrijski pogoni smješteni u Europi danas. Jedino učinkovito rješenje je tzv. carinska carina za uvoz proizvoda iz onih neeuropskih zemalja u kojima ne postoje takva rigorozna klimatska pravila i industrijske obveze. posebno od kraja 2020. godine, nakon što je potvrđen europski “Zeleni ugovor”. Posljednja cijena od ovog tjedna je gotovo 40 eura po toni CO2, što je gotovo sedam puta više nego kad smo ušli u Uniju. To je ogroman udarac, a metodologija izračuna takva je da je istina da upotreba ugljena postaje vrlo velik problem jer je faktor emisije znatno veći nego za plin. Međutim, čak ni emisije izgaranja plina ne mogu se uklopiti u dodijeljene slobodne jedinice. Ovo je užasan problem za koji nitko ne može točno predvidjeti kamo će ih odvesti brojni industrijski pogoni smješteni u Europi danas. Jedino učinkovito rješenje je tzv. carinska carina za uvoz proizvoda iz onih neeuropskih zemalja u kojima ne postoje takva rigorozna klimatska pravila i industrijske obveze. To je ogroman udarac, a metodologija izračuna takva je da je istina da upotreba ugljena postaje vrlo velik problem jer je faktor emisije znatno veći nego za plin. Međutim, čak ni emisije izgaranja plina ne mogu se uklopiti u dodijeljene slobodne jedinice. Ovo je užasan problem za koji nitko ne može točno predvidjeti kamo će ih odvesti brojni industrijski pogoni smješteni u Europi danas. Jedino učinkovito rješenje je tzv. carinska carina za uvoz proizvoda iz onih neeuropskih zemalja u kojima ne postoje takva rigorozna klimatska pravila i industrijske obveze. To je ogroman udarac, a metodologija izračuna takva je da je istina da upotreba ugljena postaje vrlo velik problem jer je faktor emisije znatno veći nego za plin. Međutim, čak ni emisije izgaranja plina ne mogu se uklopiti u dodijeljene slobodne jedinice. Ovo je užasan problem za koji nitko ne može točno predvidjeti kamo će ih odvesti brojni industrijski pogoni smješteni u Europi danas. Jedino učinkovito rješenje je tzv. carinska carina za uvoz proizvoda iz onih neeuropskih zemalja u kojima ne postoje takva rigorozna klimatska pravila i industrijske obveze. Ovo je užasan problem za koji nitko ne može točno predvidjeti kamo će ih odvesti brojni industrijski pogoni smješteni u Europi danas. Jedino učinkovito rješenje je tzv. carinska carina za uvoz proizvoda iz onih neeuropskih zemalja u kojima ne postoje takva rigorozna klimatska pravila i industrijske obveze. Ovo je užasan problem za koji nitko ne može točno predvidjeti kamo će ih odvesti brojni industrijski pogoni smješteni u Europi danas. Jedino učinkovito rješenje je tzv. carinska carina za uvoz proizvoda iz onih neeuropskih zemalja u kojima ne postoje takva rigorozna klimatska pravila i industrijske obveze.
Spomenuli ste da, usprkos poteškoćama, industrija šećera ima perspektivu. Mislite li da je to još uvijek slučaj?
– Uopće ne sumnjam u budućnost proizvodnje šećera u Hrvatskoj koja ima dugu i bogatu tradiciju. Nitko nema kristalnu kuglu koja sa sigurnošću može reći što nam budućnost donosi u bilo čemu. Međutim, na nama je da ono što radimo radimo s maksimalnom odgovornošću. Pazeći da iskoristimo sve mogućnosti koje postoje na tržištu i da iskoristimo sve resurse i znanje kojima raspolažemo. Hrvatska je u regiji deficita i trebat će joj šećer, to je ključna činjenica. Moramo povezati svo svoje znanje i sve resurse kako bismo ojačali konkurentnost. Prvi je cilj postignut i dostigli smo europski prosjek u pogledu proizvodnje sirovina po jedinici površine. Slijedi stabiliziranje i postupno povećanje površina, ulažući u činjenicu da se povećava i sadržaj šećera, probava. Zajednički je interes i nas i uzgajivača repe. Što se tiče industrijske prerade, imamo preduvjete za proizvodnju šećera izvrsne kvalitete s dostupnom sirovinom. Nema sumnje da ćemo i dalje opskrbljivati svoje potrošače, prvenstveno domaću prehrambenu industriju, ali uvijek ćemo imati dio količina za izvoz. Vjerujem da će prestankom nepoštene trgovinske prakse konkurencije, koja je šećer u Hrvatskoj prodavala ispod izvoznih pariteta i po neprihvatljivo niskim cijenama nekim našim trgovačkim lancima, doći do normalne tržišne konkurencije. Ne bojimo se takvog poštenog tržišnog natjecanja. Vjerujem da će prestankom nepoštene trgovinske prakse konkurencije, koja je šećer u Hrvatskoj prodavala ispod izvoznih pariteta i po neprihvatljivo niskim cijenama nekim našim trgovačkim lancima, doći do normalne tržišne konkurencije. Ne bojimo se takvog poštenog tržišnog natjecanja. Vjerujem da će prestankom nepoštene trgovinske prakse konkurencije, koja je šećer u Hrvatskoj prodavala ispod izvoznih pariteta i po neprihvatljivo niskim cijenama nekim našim trgovačkim lancima, doći do normalne tržišne konkurencije. Ne bojimo se takvog poštenog tržišnog natjecanja piše glas slavonije hr.
