Ispred nas je golemi bager Hrvatske vojske, tu su da pomognu. Ni oni ne mogu dalje neprohodnim putovima.

Nećete proći, nema teorije!

To je rečenica koju smo najčešće čuli dok smo se preko Majske Poljane od Petrinje prema Glini šumskim putevima probijali prema Brnjeuški. Zaseok je daleko u brdima, a dobili smo informaciju da je tamo Rade Lončarić kojeg danima nakon potresa nitko nije obišao.

• Ma, ja idem – kaže mladić Ivan Perko, navlači kacigu i sjeda na quad kojim se već danima vozi ovim područjima. Pratimo ga u terencu s pogonom na četiri kotača. Automobil “pleše” po blatnjavim stazama te samo čekamo kada ćemo zaglibiti. Došao je i taj trenutak. Ispred nas golemi je bager Hrvatske vojske, tu su da pomognu. Ni oni ne mogu dalje neprohodnim putevima.

Dečki, okrećite, nema šanse – govore nam mladi vojnici. To nas, priznajemo, blago obeshrabruje. Ipak, Perko ne odustaje. Viši je od dva metra, a još mu je veće srce. Dok mu blato prekriva čitavu odjeću, neustrašivo obilazi bager i kreće još 800 metara u brdo.

Čekamo da se vrati s vijestima, kako je Rade, treba li mu štogod. U stražnji spremnik quada natovario je svježe kuhani grah sa suhim mesom i vreću kruha.

Plemenita ekipa

• Tko zna kad je čovjek zadnji put nešto kuhano pojeo – govori. Vraća se za nekoliko minuta, lice mu je ozareno kao u dječaka. Našao je Radu. Kuća mu je u potresu posve uništena. Skutrio se među svoje kravice, u štalu koja je jedina ostala čitava.

• Samo, s njima ne možeš pričati. Hvala vam na hrani, hvala na svemu, ali najviše ste me usrećili što s nekim mogu malo razgovarati, nisam živog čovjeka vidio danima, a krave baš i nisu neko društvo – govori Rade kojemu je najbliži susjed udaljen kilometrima. Gdje će i kako dalje, ni sam ne zna. Vojska je zapela, a bilo koji teži kamion koji bi mu dopremio stambeni kontejner ili barem kakvu kamp-kućicu teško će se probiti.

Šutljive kravice jedino su mu društvo, ali ne skida osmijeh s lica. Kao i nebrojeni stanovnici Banije s kojima smo proteklih dana razgovarali ponavlja samo jedno – neka je glava na ramenu. Nazdravlja s našim junakom Perkom koji prekriven blatom ne mari što su mu noge potpuno mokre od kaljuže u kojoj se umalo prevrnuo. Radostan je jer je pomogao.

Quadovi o kojima govorimo već su danima na terenu i pomažu ljudima poput Rade. Za njihovim je upravljačima plemenita i nesebična ekipa najvećeg hrvatskog off road kluba “Piva, dvije” iz Sv. Ivana Zeline. Predsjednik Darko Ivaković kaže nam kako se klub od stotinjak članova organizirao čim je čuo za potres.

Neprobojni tereni

• Specijalizirani smo za neprohodne terene, to nam je strast, stalno smo u šumi i blatu. Danima obilazimo ljude do kojih nitko ne može doći. Nosimo hranu, lijekove, potrebnu opremu, jer postoje sela do kojih se i GSS teško probija – govori nam Darko u “bazi” koju su, ispod malenog šatora, napravili pred trgovačkim centrom u Petrinji.

Atmosfera je ovdje uvijek živa. Svaki dan kuha se za radnike, spašavatelje i volontere, a hrana se raznosi i po selima. Jučer je bio grah, a već se priprema i gulaš od divljači. Svatko je ovdje dobrodošao, naročito ako želi pomoći.

• Uzeli smo slobodne dane, godišnje odmore, neki od nas su i privatni poduzetnici koji su “zamrznuli” poslove kako bi došli ovdje. Tu smo od prvog dana. Znali smo da moramo pomoći – govori nam Hrvoje Sabljo dok nas Darkovom Toyotom “ronda” makadamskim, u blato ogrezlim putevima.

Koordiniraju se s volonterima, GSS-om, svima koji dolaze u Petrinju pomoći. Nikoga neće ostaviti gladnog ni žednog, a pomoću zajedničke internetske grupe razmjenjuju informacije gdje je najvažnije hitno otići.

• Obišli smo brojna sela, Begoviće, Majsku Poljanu, Čuntiće… kazuje nam Darko pokazujući kartu koju su zalijepili u svom kampu kako bi znali gdje se što nalazi i kamo treba ići. Od svakog na koga naiđu uzmu kontakt, pitaju što je potrebno, pa te informacije dalje prosljeđuju službama.

Organizacija je gotovo vojna, primjećujemo, a disciplina među članovima kluba bespogovorna. S pravom se može zaključiti kako je Off road klub prava interventna služba koja dopire i tamo gdje drugi ne mogu, a kažu kako im, osim osmijeha čovjeka poput Rade Lončarića, ništa više ne treba za nagradu piše jutarnji hr.

Plenković se pohvalio kako je država na samom kraju godine uspjela za Sisačko-moslavačku županiju izdvojiti 120 milijuna kuna. Građani su izašli na ulice i postavili table kojima apeliraju da se ne krade u obnovi…

Tjedan je dana prošlo od razornog potresa na području Banovine, a šteta se popisuje i sanira. Osim kuća, veliku su štetu pretrpjeli i poljoprivrednici, stočari, zdravstvene ustanove, osnovne i srednje škole, kulturni, obrazovni i sakralni objekti.

Netko od građana u Petrinji je postavio table na kojima piše ‘Ne kradite u obnovi!’.

Foto: Laura Šiprak/24sata

• Radimo na iznalaženju financijskih sredstava. Državna riznica primila je 59 milijuna kuna uplata. Crveni križ dobio je više od 35 milijuna kuna. Odaziv je velik, cijenimo angažmana naših sugrađana koji su doli do svih kućanstva. Sada tu aktivnost trebamo strukturirati na najbolji način – rekao je premijer 5. siječnja.

Ponukan brojnim kritikama i upitima novinara gdje je pošlo po krivu što se samog sustava pomoći stradalima u potresu tiče, premijer je rekao da načelo postupnosti podrazumijeva da se ide – postupno.

• Otklanjam pokušaje demontiranja države, koja je u godini iz nas pokazala snagu da pomogne svakom građaninu i gospodarstvu u mjeri koja još nije viđena van ratnih okolnosti. Imamo ljude u ruralnim sredinama, mnogi imaju stoku i ne žele ići u privremeni smještaj, ne žele napuštati domove bez obzir na to u kakvoj su situaciji. Nemojmo očekivati da će nakon potresa 6,2 po Richteru situacija izgledati kao da ste došli u apoteku – rekao je Plenković, na sebi svojstven način.

Foto: Laura Šiprak/24sata

Ni premijer Plenković u pratnji Tome Medveda i ostalog državnog vrha, nije konkretno rekao kada bi novac od donacija ili preostali državni kontejneri trebali stići ljudima koji su stradali u potresu. No, pohvalio se kako je država na samom kraju godine uspjela za Sisačko-moslavačku županiju izdvojiti 120 milijuna kuna.

–  Baštinu ćemo obnoviti, a Petrinja i cijeli taj prostor nam je svima na duši jer nismo uspjeli sve obnoviti nakon Domovinskog rata. Bolje smo organizirani, članica smo EU, a još nismo počeli s evakuacijom pokretne kulturne baštine. Dolazi specijalizirana pomoć iz Italije koji će pomoći u izvlačenju baštine iz crkava. Započeli smo i hitne planove za obnovu te prijavu za fond solidarnosti jer ovom području prijeti veliki rizik ako ljudi isele da se neće tamo vraćati – rekla je Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija za 24 sata hr.

U potresu mu je stradao krov i kuća više nije sigurna za ostanak u njoj. Šubić tvrdi da je nadzor bio samo na papiru i nije imao veze sa stvarnim stanjem i da je obnova odrađena ispod svakog standarda.

U selu Strašnik, jednom od najpogođenijih potresom, Tomislav Šubić za N1 je revoltirano ispričao sve ono što zna o obnovi svoje kuće 1997. godine.

Jedna je to od brojnih sličnih priča, zbog kojih USKOK i pokreće istragu o sumnjivoj obnovi kuća nakon Domovinskog rata.

• Moj otac je građevinac i jako je dobro znao što i kako treba raditi. Našu kuću su obnavljali oko 1997. Moj otac je gledao kako rade i nije mogao vjerovati, znao im je reći – ‘sve što ja kažem da treba, vi napravite obrnuto’ – priča Šubić i pojašnjava kako je sve što je napravljeno tada bilo napravljeno loše:

• Tu prvenstveno mislim na armiranje i betonsku stolicu koja drži krov na sredini, ona je armirana u tim stupovima, ali nije bila adekvatno povezana s tom betonskom dekom da bi to sve bilo sigurno i čvrsto. Stresli su nam i postojeću donju deku, popucala je, a podloge koje su napravili su bilo toliko loše da nas je bilo strah mesti ih da ih ne pometemo – kazao je.

U potresu mu je stradao krov i kuća nije sigurna za ostanak u njoj.

Šubić tvrdi da je nadzor bio samo na papiru i nije imao veze sa stvarnim stanjem.

• Nisam siguran koja firma je radila obnovu, nitko nije tražio oca da potpiše nešto, znam da se otac žalio da nema nikakvu potvrdu, jedina potvrda koju smo dobili je bila ona kad smo dobili namještaj. Tu se puno kralo i radilo stihijski, mi smo bili sretni što smo se vratili, i sad ćemo biti kad sve riješimo… Hoće li netko odgovarati? Neće sigurno jer tih firmi više nema, a sigurno imaju podatke koje su to firme bile – dodaje Šubić.

• Otac je apelirao da se tako ne radi, ali netko mu je rekao da će mu biti dovoljno 2 s 1… Nije mislio na gemišt kako je kasnije tvrdio kad se morao ispričati, nego na grob – tvrdi Šubić.

Zgrožen je ponašanjem pojedinaca koji i danas dolaze na teren.

• Jedan policajac, jedan, nisu svi takvi, rekao je da bi trebalo pola sela zapaliti jer se zbog takvih poput nas stvaraju gužve. Bilo je to prije par dana. Nama takve stvari ne trebaju sada. Ima i statičara koji nam se smiju u lice. Kad ja pitam može li ova kuća preživjeti potres, oni mi kažu – možete vi tu živjeti. Pa to znam, ali hoću li preživjeti? Imam troje djece  i da ih držim u kući? Nisu svi takvi, ali ima vrlo neprofesionalnih pojedinaca. Zahvaljujem se svima koji nam pomažu, ima tako puno dobrih ljudi, dobili smo zamjenski smještaj – na rubu suza je ispričao Šubić.

U Hrvatskoj je dan žalosti u spomen na osmero mladih koji su umrli u novogodišnoj noći u tragičnoj nesreći blizu Posušja.

Odluku da 5. siječnja proglasi danom žalosti donijela je u ponedjeljak hrvatska vlada.

Premijer Andrej Plenković poručio je kako se radi o “poruci solidarnosti i potpore u ime cijele Hrvatske” i tu odluku, donesenu na poticaj šefa diplomacije Gordana Grlića Radmana, nazvao je “ispravnom porukom”.

Osmero mladih umrlo je u novogodišnjoj noći od posljedica trovanja ispušnim plinovima od agregata koja je vikendicu u mjestu Tribistovo kod Posušja, gdje su čekali Novu godinu, opskrbljivala električnom energijom.

Tijela Ivana Miličevića, Stipe Romića, Žane Pavković, Mie Soldo, Stipe Pavkovića i Marije Pavković pokopana su ponedjeljak u mjestu Rakitnu. Dan ranije u Posušju je bio sprovod Mirele Rezo i Stjepana Jukića.

Troje mladih bili su studenti Sveučilišta u Splitu, a petero su studirali na Sveučilištu u Mostaru.

U županiji zapadnohercegovačkoj, koja ne pamti ovakvu tragediju, proglašena je trodnevna žalost. Federacija BiH dva je dana odredila kao dane žalosti, dok su bosanskohercegovačke državne vlasti danom žalosti proglasile 2. siječnja, prenosi Hina.