Četvrtak, 22 travnja, 2021
19 C
Vinkovci
Naslovnica Vijesti Hrabri volonter jedini se probio do zabitog sela: ‘Tko zna kad je...

Hrabri volonter jedini se probio do zabitog sela: ‘Tko zna kad je Rade zadnji put nešto toplo pojeo‘

Foto:scrensoot video jutarnji hr

 

Ispred nas je golemi bager Hrvatske vojske, tu su da pomognu. Ni oni ne mogu dalje neprohodnim putovima.

Nećete proći, nema teorije!

To je rečenica koju smo najčešće čuli dok smo se preko Majske Poljane od Petrinje prema Glini šumskim putevima probijali prema Brnjeuški. Zaseok je daleko u brdima, a dobili smo informaciju da je tamo Rade Lončarić kojeg danima nakon potresa nitko nije obišao.

  • Ma, ja idem – kaže mladić Ivan Perko, navlači kacigu i sjeda na quad kojim se već danima vozi ovim područjima. Pratimo ga u terencu s pogonom na četiri kotača. Automobil “pleše” po blatnjavim stazama te samo čekamo kada ćemo zaglibiti. Došao je i taj trenutak. Ispred nas golemi je bager Hrvatske vojske, tu su da pomognu. Ni oni ne mogu dalje neprohodnim putevima.

Dečki, okrećite, nema šanse – govore nam mladi vojnici. To nas, priznajemo, blago obeshrabruje. Ipak, Perko ne odustaje. Viši je od dva metra, a još mu je veće srce. Dok mu blato prekriva čitavu odjeću, neustrašivo obilazi bager i kreće još 800 metara u brdo.

Čekamo da se vrati s vijestima, kako je Rade, treba li mu štogod. U stražnji spremnik quada natovario je svježe kuhani grah sa suhim mesom i vreću kruha.

Plemenita ekipa

  • Tko zna kad je čovjek zadnji put nešto kuhano pojeo – govori. Vraća se za nekoliko minuta, lice mu je ozareno kao u dječaka. Našao je Radu. Kuća mu je u potresu posve uništena. Skutrio se među svoje kravice, u štalu koja je jedina ostala čitava.

  • Samo, s njima ne možeš pričati. Hvala vam na hrani, hvala na svemu, ali najviše ste me usrećili što s nekim mogu malo razgovarati, nisam živog čovjeka vidio danima, a krave baš i nisu neko društvo – govori Rade kojemu je najbliži susjed udaljen kilometrima. Gdje će i kako dalje, ni sam ne zna. Vojska je zapela, a bilo koji teži kamion koji bi mu dopremio stambeni kontejner ili barem kakvu kamp-kućicu teško će se probiti.

Šutljive kravice jedino su mu društvo, ali ne skida osmijeh s lica. Kao i nebrojeni stanovnici Banije s kojima smo proteklih dana razgovarali ponavlja samo jedno – neka je glava na ramenu. Nazdravlja s našim junakom Perkom koji prekriven blatom ne mari što su mu noge potpuno mokre od kaljuže u kojoj se umalo prevrnuo. Radostan je jer je pomogao.

Quadovi o kojima govorimo već su danima na terenu i pomažu ljudima poput Rade. Za njihovim je upravljačima plemenita i nesebična ekipa najvećeg hrvatskog off road kluba “Piva, dvije” iz Sv. Ivana Zeline. Predsjednik Darko Ivaković kaže nam kako se klub od stotinjak članova organizirao čim je čuo za potres.

Neprobojni tereni

  • Specijalizirani smo za neprohodne terene, to nam je strast, stalno smo u šumi i blatu. Danima obilazimo ljude do kojih nitko ne može doći. Nosimo hranu, lijekove, potrebnu opremu, jer postoje sela do kojih se i GSS teško probija – govori nam Darko u “bazi” koju su, ispod malenog šatora, napravili pred trgovačkim centrom u Petrinji.

Atmosfera je ovdje uvijek živa. Svaki dan kuha se za radnike, spašavatelje i volontere, a hrana se raznosi i po selima. Jučer je bio grah, a već se priprema i gulaš od divljači. Svatko je ovdje dobrodošao, naročito ako želi pomoći.

  • Uzeli smo slobodne dane, godišnje odmore, neki od nas su i privatni poduzetnici koji su “zamrznuli” poslove kako bi došli ovdje. Tu smo od prvog dana. Znali smo da moramo pomoći – govori nam Hrvoje Sabljo dok nas Darkovom Toyotom “ronda” makadamskim, u blato ogrezlim putevima.

Koordiniraju se s volonterima, GSS-om, svima koji dolaze u Petrinju pomoći. Nikoga neće ostaviti gladnog ni žednog, a pomoću zajedničke internetske grupe razmjenjuju informacije gdje je najvažnije hitno otići.

  • Obišli smo brojna sela, Begoviće, Majsku Poljanu, Čuntiće… kazuje nam Darko pokazujući kartu koju su zalijepili u svom kampu kako bi znali gdje se što nalazi i kamo treba ići. Od svakog na koga naiđu uzmu kontakt, pitaju što je potrebno, pa te informacije dalje prosljeđuju službama.

Organizacija je gotovo vojna, primjećujemo, a disciplina među članovima kluba bespogovorna. S pravom se može zaključiti kako je Off road klub prava interventna služba koja dopire i tamo gdje drugi ne mogu, a kažu kako im, osim osmijeha čovjeka poput Rade Lončarića, ništa više ne treba za nagradu piše jutarnji hr.

Podijeli

Najpopularnije

Mi koristimo kolačiće kako bismo osigurali da vam pružimo najbolje iskustvo na našoj web stranici.