„Ti si srcu mom tak puno sunca dala! Kaj morem ti neg reć: od vsega srca fala!” A kome hvala? Slavoniji, kaže Jarminčanka Slava. Ovim stihovima Dragutina Domajnića započela je priču o Zagorju u malom usred ravne Slavonije Vjekoslava Pratnemer, u Jarmini znana kao teta Slava. Za sebe kaže kako je udovica već 42 godine, majka troje djece, baka petero unučadi i prabaka troje praunuka. Po jednu zagorsku priču otišli smo baš kod nje.
Podsjetimo, ovogodišnja tema Vinkovačkih jeseni je „Vlak slavonske ravnice”. U centru pozornosti su došljaci koji su stigli tijekom 20. stoljeća jer Slavonija je tada bila jedini spas od gladi, hrvatska žitnica koja će pružiti kruh, a na kraju i dom generacijama potomaka, a oni će postati Slavonci kamenih gena, radišni i ponosni.
Iako su većinom ljudi dolazili iz Dalmacije, Hercegovine, Bosne, Like i Korduna, na jedno mjesto naselilo se puno Zagoraca. A tih ratnih četrdesetih godina, tijekom kolonizacije, stigli su i Slavini roditelji. Kako drugačije nego vlakom. Prvo u Karađićevo. „Rođena sam 1942., preselili smo se u Jarminu. I tu ostali… Na našem malom mjestu na brdašcu”, kaže Slava. I doista, pronašli su Zagorci jedino brdo na ovom području i naselili ga. „Najviše ima Zagoraca iz okolice Marije Bistrice, Zlatara, Budinščine, Hraščine, Velškovca pa sve do Krapine”, pojašnjava.
Iako su ovdje godinama, pa i cijeli svoj život, zadržan je jezični idiom zagorskoga kraja koji je s vremenom poprimio elemente ovog slavonskog. „Kaj” se sve manje čuje, među mlađima više niti malo, ali stari se još trude. Uz pokoji gemištek, poleti sam od sebe.
A trude se slavonski Zagorci održati i svoju tradiciju. „Volimo predstaviti naše običaje, navade. Neka vide da iako smo bili sirotinja i neuki, znali smo si priuštiti veselje, razonodu. Uvijek je sve bilo lijepo”, kaže Slava koja je sjeća početaka Vinkovačkih jeseni na Borincima. „Napravili su lik jabuke. Cure su išle u berbu jabuka u nošnjama – šokačkim i zagorskim. Brale su jabuke i slagale na tu veliku jabuku tamo. Posle navečer je bilo obavezno purica z mlinci, kakva juhica, štrukli, bučnica. O, bez toga nije bilo… Mužikaši, plehari znali su dojti iz Zagorja pa su nam zajigrali. Mi smo si otancali do jutra i veselili smo se”, sjeća se kraja šezdesetih godina prošloga stoljeća. Na pitanje je li slavonska Zagorka, odgovara: „Kak kaže naš Štef – Slavonska sam, al Zagorka!”
U želji da sačuvaju svoje običaje, osnovali su zavičajni klub Kaj. „Klub je osnovan prije dvadeset godina. Izgradili smo repliku zagorske kuće. Stigla nam je 2009. godine iz Mihovljana. Kako je tamo napravljena, tako smo ju od kamena do kamena napravili i ovdje. Brojimo oko osamdeset članova. Cilj nam je održati običaje koje su naši roditelji povukli iz svojih krajeva. Uz zavičajni klub, imamo i KUD „Zvonko Ban” koji se predstavlja svake godine na Vinkovačkim jesenima. Oni su prilika da predstavimo svoje plesove, nošnju i običaje koje smo zadržali”, kaže nam predsjednik Mario Culi. Obilaze kajkavci i svoje prijatelje u Zagorju, a oni njih često ugoste. Svojevrsni muzej, odnosno njihova zavičajna kuća, otvorena je i za sve putnike namjernike.
„Trenutno se nalazimo u najistočnijem dijelu Hrvatskoga zagorja. U Jarmini ima oko dvije tisuće ljudi. Mahom je to zagorsko stanovništvo. Zagorski duh obitava i živi dugi niz godina, počevši od 1941. godine. Ponosni smo na tu tradiciju. Mnogi su Slavoniju oplemenili svojim dolaskom, trudom i radom. Tom mozaiku pripada i Zagorac”, kaže jarminački načelnik Mario Matić.
