Aj ća, Boga ti ćaćinog…. šta si mi se doveza. Neće sotona ni koraka nazad.
Ja za kamen, on malo ulivo, udesno sve poskakuje. Čim se okrenem kesi zube i jurca na mene. Ne smiš mu leđa okrenit. Oće me se mašit.
Đavlija je to beštija. Uvatijo me neki straj, ne mogu ti opisat taj osjećaj. Sam u planini sa trideset krava i vučinom od brat bratu pedesetak kila. Nigdi nikoga.
Popejo bi se ja na drvo, ali nemam našto. Sve mlada jasenovina i grabovina – još u strahu prepričava pastir Luka Bikić iz Zagvozda svoj bliski susret s biokovskom nemani u Turskim docima između Zagvozda i Imotskih Poljica gdje ga je, kaže naš sugovornik, napao vuk kakvog još u životu nije vidio.
Svi njegovi pokušaji zatomljivanja strahota koje su ga snašle i one slike razvaljenih vučjih ralja, ni sada, nekoliko dana nakon nemilog susreta, nikako mu ne izlaze iz glave.
– Nije to lako zaboraviti. Zamislite situaciju u kojoj pred vama u pustoši bez igdje ikoga stoji ogromna vučina, gabarita koje u svojih pola stoljeća čuvanja stoke po biokovskim vrletima, moje oko nije vidilo, a vidio sam svašta. Svakakvih beštija, najviše vukova. Ali tako šta – nikada.
Znaš da su psi pobigli kada su ga vidili. Unda znaš sa kakvom sam životinjom ima posla. Sam Bog me je spasio. Cilo to vrime, tih nekoliko minuta koje su trajale cilu vičnost, imao sam štap ispod ruke. Nije mi palo na pamet da sa njim u ruci jurnem prema njemu.
Branio sam se kamenjem, jer njih hvala Bogu ima napretek. Vidim da od toga nema vajde. Sitim se štapine i počnem mahati. Ma jok, ni makac. Vidim ne obazire se toliko na krave koliko na mene. Bilo je slučajeva da vukovi napadaju ljude u zaštiti mladunaca, čopora ili ne znam koga, ali nikad ovako.
Sve mi je u tih par minuta prošlo kroz glavu, cili moj život. Straj me obuzeo, noge se odsikle, svaka dlaka mi se naježurila, a ladni znoj probio na svaku poru.
Skupio sam na kraju hrabrost i krenio tih par koraka naprijed prema njemu mašući štapom. Na prvu se čak nije ni pomaka, a onda se onako nonšalantno odšetao prema Golom Brdu – još su svježa Bikićeva sjećanja na bliski susret čovjeka i zvijeri o kojem bruji cijela Imotska krajina.
Nije ovo prvi put da su vukovi napali 64-godišnjeg čobana s Biokova. Prije nekoliko godina slična situacija se zbila nešto istočnije, u Župi, gdje je naš sugovornik tada spas potražio na stablu. Znao je uzrok napada. Na njega je navodno nasrnula vučica zabrinuta za mladunčad.
Nekoć su stanovnici Dalmatinske zagore doista imali razloga za strah od vučje zajednice, pogotovo zimi kada su se, prema narodnoj predaji, a danas u nizu konkretnih slučajeva, te zvijeri spuštale s planina i napadale ljude i stoku. No, čovjek ih je nemilosrdno istrebljivao, pa su, prema toj istoj navadi, vukovi čim bi namirisali čovjeka panično bježali u skrovite šumske brloge.
– Može biti da je tako. Ali vukova danas ima više nego ikada. Ja sam četvrta generacija svoje obitelji koja se bavi čuvanjem blaga. To je radio moj pradid, did, ćaća i sada ja. Na paši sam svaki dan već pedeset i više godina. Napiši, prije šezdeset, jer sam to radio i kao dite.
Nikada nisam čujo da su vukovi napali čovika koliko u zadnji par godina. Istina, viđali smo ih. Ja ne znam šta se događa i radi čega su prominili dosadašnje navike, ali znan da država radi krivo. Osokolile su se beštije. Znaju i oni da ih država štiti. Aj ti sada ubij vuka…, Boge mi, ne gine ti tri miseca robije i četrdeset ijada kuna kazne.
Nu šta ću ti još reć. Šta ne otmu vukovi, oće zmije poskoci. I njih, da Bog očuva. Nakotilo se svakakve gamadi, samo je ljudi sve manje.
Učuvaj Bože šta se događa. Stra me je Mladene sada i otić u planinu. A jopet, znaš i sam, moraš živit – promeće Luka ispod sijedih brkova i dugačke brade.
Na žalost brojnih stočara i pastira naša je država posložila čudna pravila igre zbog kojih se i s poticajima odustaje od stočarstva. Zaštitila je vuka. Lovac koji je u bajci spasio Crvenkapicu danas bi imao ozbiljnih problema sa zakonom.
To znaju i u Šibensko-kninskoj županiji gdje su napadi vukova na stoku, a u zadnje vrijeme i na ljude, postali svakodnevica. Vuk samo u toj županiji mjesečno usmrti više od stotinu grla stoke, a prije dva tjedna nasrnuli su i na Sašu Štrbca iz Kistanja.
Dok je nekoliko njih napalo Štrbca, drugi dio čopora intervenirao je u staji, ostavivši pastira iz Bukovice bez trećine koza. Nekoliko dana kasnije i koji kilometar dalje napali su staricu i njezine ovce. Ukupno šest napada samo u Kistanjama.
Lovci imaju objašnjenje za ovakve događaje. Predsjednik Lovačke udruge “Svilaja” iz Vrlike Ivan Žeravica tvrdi kako nikada nije zabilježeno, barem u novijoj lovačkoj povijesti, da vuk napada ljude.
– Bez sumnje radi se o vukopsima, agresivnim križancima koji su u posljednjih nekoliko godina preplavili naša lovišta. Vuk, među ostalim, ne reži. On kada vidi čovjeka, u pravilu podvije rep i nestane, dok vukopsi genetski imaju ubilačku narav.
Stoga imamo i znatne štete u lovištima, a i sve učestalije napade na ljude. Oni se ne boje jer imaju pseće gene i vučju narav. Širenje bastarda dugoročno će izazvati ozbiljne posljedice, i na ljude tako i na životinje. Vi imate i u našoj bližoj okolici ljude koji križaju pse sa vukovima kako bi dobili krvoločnu zvijer za dogovorene borbe pasa.
Također u ništa manjem obimu isti dolaze i preko granice, iz BiH. Zašto na koncu završe u prirodi uopće nije teško odgonetnuti – precizan je prvi lovac “Svilaje” i dodaje:
– Nakon što više nisu za borbu zbog ozljeda ili starosti njihovi dojučerašnji vlasnici križance ispuštaju u šumu. I onda imamo to što imamo. To je svakako ozbiljan problem oko kojeg se svi zajedno moramo pozabaviti, ako već nije kasno – oprezan je Žeravica, koji ističe podatak od prije desetak godina kada je na nekoliko dana bio dozvoljen izlov vuka na Biokovu, a od šest ili sedam odstrijeljenih jedinki, njih pola bilo je genetski “poremećeno”.
