Odlučujući o pravu na obeštećenje po preplaćenim kamatama i valutnoj klauzuli za kredite nakon provedene konverzije, Sud EU-a zaključio je da takvi krediti ne pripadaju pod direktivu o zaštiti potrošača.
Sud je objavio odluku prema kojoj direktivu od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da “ugovorne odredbe koje su odraz nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive”. Riječ je o zahtjevu upućenom u okviru spora između osobe A. H. i Zagrebačke banke u vezi s povratom iznosa koje je banka navodno neosnovano stekla na temelju nepoštenih odredaba koje su prvotno bile sadržane u ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile i naknadno zamijenile, preko dodatka kojim su unesene izmjene predviđene hrvatskim zakonom. Odluka u ovom slučaju čekala se od listopada 2020., kada se Općinski građanski sud u Zagrebu obratio Sudu EU-a, a nezavisna odvjetnica Juliane Kokott dala mišljenje da je Sud EU-a nenadležan.
Udruga Franak priopćila je da se sud ipak nije proglasio nenadležnim za slučaj, ali svejedno nije odgovorio na postavljena pitanja. To znači da se odluka o pravu na obeštećenje svih potrošača s konvertiranim kreditima seli na Vrhovni sud, ističu. “Obeštećeni nismo i Vrhovni sud mora donijeti jedinu pravilnu odluku, a to je da vještačenjem na sudovima moraju biti utvrđena naša prava, jer pravnim mačem bez matematičkih izračuna nije moguće presjeći i utvrditi je li konverzijom postignuta ravnoteža prava i obveza između potrošača i banaka”, zaključuju u Franku.
Nasuprot njima, u Hrvatskoj udruzi banaka time su zadovoljni. U priopćenju ističu zaključak Suda prema kojemu se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na ugovorne odredbe koje su odraz prisilnih normi nacionalnog zakonodavstva, odnosno u hrvatskim okolnostima, na odredbe sporazuma o konverziji, sklopljenih u skladu s pravilima Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine. “Naime, podrazumijeva se da je nacionalni zakonodavac svojom intervencijom uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza ugovornih strana”, kažu, dodajući da je 94 % korisnika CHF kredita dobrovoljno konvertiralo svoje obveze.
