Ivan Dejanović nastavnik je Tehničke kulture i Informatike u Osnovnoj školi Ivane Brlić-Mažuranić u Rokovcima-Andrijaševcima, dobitnik godišnje nagrade Hrvatske zajednice tehničke kulture za izniman doprinos razvoju tehnike te najnagrađivaniji mentor na ovogodišnjoj dodjeli priznanja učenicima i mentorima na području Vukovarsko-srijemske županije. U kratkom nam je razgovoru ispričao kako je postigao sve uspjehe, u čemu je tajna i gdje vidi svoje robotičare u budućnosti.
Za početak nam ukratko predstavite na kojim ste natjecanjima sudjelovali i kako ste došli do titule najnagrađivanijeg mentora na području županije?
Krenut ću od natjecanja mladih tehničara, najstarijeg natjecanja u Hrvatskoj koje se ove godine održalo 65. puta, a za našu školu je ovo bila rekordna godina jer smo imali šest učenika koji su nastupili na državnom natjecanju, u pojedinačnim kategorijama. Osim toga, po prvi smo puta nastupili na 16. Robokup natjecanju i upisali se kao prva ekipa iz naše županije koja je uopće sudjelovala na ovom natjecanju. Naši su učenici osvojili zlatnu medalju, odnosno prvo mjesto u kategoriji strujnih krugova i iznimno sam ponosan što mogu reći da su taj uspjeh postigli učenici šestog razreda, iako se strujni krugovi uče tek u 8. razredu što njihov uspjeh čini još većim. Ukupno je nastupilo 20 ekipa iz cijele Hrvatske, a treće smo mjesto zauzeli i u kategoriji programiranje mikrokontrolera. Na natjecanju su sudjelovali i različiti klubovi i udruge specijalizirane za ta područja, mi smo na neki način bili u nepovoljnijem položaju jer smo sve sami radili od nule, ali rezultati su pokazali da imamo učenike kojima to nije predstavljalo nikakav problem. Njihov uspjeh privukao je još veći broj učenika robotici pa sam od ove godine odlučio raditi i s učenicima do 5. razreda u mlađoj kategoriji Croatian Makers lige. Nakon četiri regionalna kola, bili smo prvi u regiji i ostvarili plasman na državno natjecanje koje se zove Superfinale Croatian Makers lige i tu smo isto osvojili prvo mjesto zahvaljujući maksimalnom naporu i znanju učenika.
Robotika nije pretjerano razvijena u našoj županiji. Kako su se učenici zainteresirali i počeli njome baviti?
Učenici su iznimno zainteresirani, a sve zahvaljujući uspjesima njihovih kolega i prijatelja iz škole koji su poticaj drugima da nam se pridruže. I roditelji i djeca svakodnevno postavljaju upite kako da nam se priključe, ali nažalost, ograničen je broj jer jednostavno ne mogu kvalitetno raditi s velikim brojem učenika. Vidjet ćemo u kojem će se to smjeru kretati u budućnosti, ali jako mi je drago što je interes djece velik i što ih robotika, programiranje i slično vesele i ispunjavaju.
Koliki je broj djece u školi pokazao interes za robotiku?
Radim s otprilike deset učenika, znao sam i s više, ali taj se broj s vremena na vrijeme mijenja. Kada sastavimo skupine, ovisno o dobi, onda se pripremamo i za natjecanja i odrađujemo sve one projekte koji su nam zanimljivi. Primarni fokus nam je u modernoj robotici, odnosno mobilnim robotima.
Stignete li sve zamišljene projekte i pripreme s učenicima odraditi unutar satnice nastavnog predmeta ili je riječ i o izvannastavnoj aktivnosti?
Nemoguće je sve odraditi unutar satnice Tehničke kulture. Dio se odradi na satnici robotike, a dio kroz Klub mladih tehničara koji vodim kao izvannastavnu aktivnost jer je broj sati nedovoljan da bi se išta postiglo stoga mi zapravo izlazimo iz okvira satnice i radimo po potrebi. Dosta često se zna dogoditi da ujutro budemo na nastavi i onda ostanemo cijelo poslijepodne u školi kako bi se pripremili i vježbali za natjecanje, a nerijetko učenici i kod kuće rade na svojim robotima i projektima. Jednom sam prilikom učenicima dao zadatak sastaviti 3D printer kako bi im bio jasniji princip njegova rada, oni su dijelove odnijeli kuće i kada su „zapeli“ u pomoć su zvali roditelje koji su mi kasnije, kroz šalu, napomenuli da je možda bolje da ipak takve stvari odrađujemo u školi jer su cijelo poslijepodne „potrošili“ mozgajući kako sastaviti printer.
S obzirom na to da je robotika iznimno složena grana znanosti, što je učenicima najzanimljivije?
Njima su najfascinantniji mobilni roboti i sve vezano uz njih: upravljanje, testiranje sustava, dijagnostika i način na koji sve to funkcionira. Kada shvate zašto nešto radi na način na koji radi i sami dođu do tog zaključka budu iznimno veseli i ponosni na sebe, što i je bit učenja i napredovanja. Na početku im sve bude teško, a onda kada odrade posao odmah krenu komentari „ma ovo je lagano“ i to im onda bude još jedan motiv da dodatno napreduju, i kao osobe i kao učenici, te da ih se na pravi način usmjeri prema mogućem budućem zanimanju. To je zapravo jako bitno budući da je većina mlađih osoba, odnosno učenika, jednostavno izgubljena, nemaju ciljeve i ne znaju čime bi se bavili u životu. Na ovaj ih način potičemo i dajemo im mogućnost vidjeti što sve postoji i čime se mogu baviti.
Ima li među mladim andrijaševačkim i rokovačkim robotičarima i djevojčica ili su to samo dječaci?
Zasad što se tiče robotike većinom su to dječaci, ali polako nam se pridružuju i djevojčice koje se ne bave strogo robotikom nego ostalim disciplinama iz tehničke kulture u kojima se natječemo. Recimo, na natjecanju mladih tehničara postoji 12 disciplina i svaka je kategorija specifična u svojoj izvedbi. Na državnom natjecanju nastupili smo šest kategorija, a u tri su nastupile upravo djevojčice. Riječ je o fotografiji, graditeljstvu i obradi materijala. Dječaci su pokrili robotsko spašavanje žrtve, strojarske konstrukcije i automatiku.
Gdje u budućnosti vidite sebe kao mentora i svoje učenike koji se požele baviti robotikom i srodnim područjima?
Osobno želim zadržati kontinuitet rada s učenicima. Sve učenike koja sam naveo su učenici 6. i 7. razreda. Oni mi ostaju za natjecanja i narednih nekoliko godina te se nadam da ćemo se i dalje natjecati na svim ranije spomenutim natjecanjima. Neki od njih će nastupiti i u drugim disciplinama kao što je elektronika i elektrotehnika te je stoga važno održati kontinuitet jer su učenici pokazali da mogu ostvarivati velike rezultate. Škola nam osigurava materijale za rad, a na meni je da se pripremim i na svoje učenike prenesem sve ono što smatram da je važno. Tako zajedno rastemo u znanju i iskustvu, a dosad se pokazalo da ovaj sustav jako dobro funkcionira. Važno je kontinuirano učiti jer se na natjecanjima traži cjelokupno znanje. Učenici prvo moraju usvojiti teoriju koju kasnije moraju praktično primijeniti i na samom kraju predstaviti, odnosno obraniti svoj rad. Teško je naći učenike koji su jednako dobri u svim dijelovima. Neki su dobri u učenju, a slabiji u motoričkom i praktičnom dijelu i obrnuto. Najveći faktor uspjeha je pronaći učenike koji će biti jednako dobri u sva tri dijela, a to se postiže isključivo vježbom jer bez rada jednostavno nema napretka. Robotika i srodna područja nisu dovoljno razvijena na području naše županije, ali učenici koji se požele baviti njome u budućnosti imaju na raspolaganju kvalitetne škole u kojima mogu proširiti svoje znanje, a naši uspjesi i broj učenika koji su pokazali interes za ovom znanstvenom granom svakako doprinosi da robotika postaje puno popularnija u Slavoniji.
Izvor: Vsž
